U davno doba (a možda i ne tako davno) dok se je učitelje poštivalo poput liječnika ili župnika, dok je u prostoru sadašnje učionice bilo mjesta i za više od trideset učenika, dok nije bilo mobitela, laptopa i svakojakih tražilica, dok se umjesto objavljivanja statusa i skupljanja lajkova za vrijeme školskih odmora razgovaralo i družilo, u svakoj je školi postojala osoba jednostavno zvana – podvornik. Sjećate se njih, uvijek u plavoj kuti, uvijek tu nadohvat ruke, osobe koje su uvijek bile spremne pomoći i otkloniti svaki kvar – bilo da se radi o promjeni ključanice, kakvog rasvjetnog tijela ili potrgane stolice. Pa i sam naziv oslanjao se upravo na to – službeno je to bila osoba koja će obaviti svakodnevne sitne poslove u nekoj ustanovi. Možda učenicima i nisu ti poslovi izgledali tako sitni jer se činilo da sve popravke podvornici rješavaju u roku – odmah…

Kako su se mijenjale države, tako su se mijenjali i nazivi. Direktori škola odjednom postadoše ravnatelji, a podvornici, ni manje ni više, nego domari. I opet je sam naziv sugerirao da se radi o osobama koje će o školi brinuti kao o svom domu i promptno rješavati sve nedostatke. Naravno da je tako zamišljeno u teoriji, ali svakodnevna praksa nudila je sasvim drugačiju sliku – domari (i ne samo oni u školama) se sve više pretvaraju u osobe koje će detektirati određeni kvar, a onda koristiti telefonske resurse pa nazvati majstora koji će zamijeniti dotrajalu stvar nečim novim. Naći kvalitetnu osobu koja će zdušno „zapeti” i sama rješavati određene nedostatke poprilično je teško.

Potkrijepit ću navedeno primjerom iz vlastite škole koja je donedavno imala dva domara (radimo u dvije smjene). Jedan od njih vratio se u privatni sektor i njegovo mjesto ostalo je upražnjeno. Naravno da to ne znači da će se automatizmom moći zaposliti druga osoba, već je najprije potrebno ishoditi suglasnost, bez obzira na činjenicu da popodne praktički cjelokupni pogon ostaje bez stručne osobe koja će se brinuti (između ostalog) o sustavu grijanja i skupocjenih kotlova. Kad nakon višemjesečnog čekanja i slanja zamolbi uspijete „iznjedriti” suglasnost Ministarstva (samo na dio satnice) pa onda uspijete ishoditi dopunu satnice od strane osnivača, tek tad slijede izazovi. Raspišete natječaj na neodređeno radno vrijeme i optimistično očekujete navalu kandidata. Znate već onu klasičnu priču - ipak se radi o javnoj službi, nije takav pritisak kao kod privatnika, plaća više nije tek „kikiriki”… 

A onda se dogodi hrvatska realnost – na natječaj se jave samo dva kandidata od kojih jedan već u startu ne zadovoljava uvjete, a onaj drugi (koji je u najavi izričito naveo da intenzivno razmišlja o promjeni radnog mjesta) u trenutku poziva na razgovor jednostavno vas obavijesti da je odustao (možda su mu se naglo popravili uvjeti kod dosadašnjeg poslodavca?). Nemate druge nego ponovno krenuti ispočetka, ponoviti natječaj i čekati da se netko javi mada već (s razlogom) unaprijed mislite: da je netko bio zainteresiran, javio bi se odmah…

Zašto sam iskoristio ovu subjektivnu notu? Zato što se nekako bojim da će se primjer iz moje škole „preliti” i na ostale (ako već nije). Dosad su ravnatelji uzaludno tražili učitelja matematike ili fizike, sve teže pronalazili čak i učiteljice razredne nastave, a slična nas procedura (kako stvari stoje) očekuje i za domare, kuharice, spremačice… O tajnicima i voditeljima računovodstva da i ne govorim. 

Stoga, kad sljedeći put ponovno budemo slušali traktate o velebnim povećanjima plaća i ostalim materijalnim pravima radnika (a svi smo učili brojeve te znamo zbrojiti dva i dva), zapitajmo se samo – tko će nam za nekoliko godina uopće raditi u školama i brinuti se o našoj djeci?