Samo nekoliko dana prije državnog praznika, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata, kad se već naveliko zahuktala polemika između vukovarskoga gradonačelnika i državnog vrha o posjetu Vukovaru, jedne ili dviju kolona, jumbo-plakata i svega što prati taj dan, u javnost je vrlo stidljivo i gotovo neprimjetno procurila već zastarjela, ali znakovita vijest koja kaže da su se učenici dubrovačke Osnovne škole Ivan Gundulić pri posjetu Vukovaru u sklopu projekta „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru”, koji se u organizaciji Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar održava na razini cijele države, fotografirali s podignutom desnicom u zraku odnosno uz nacistički pozdrav. Dvojica od njih bila su u majicama HOS-a.
Vukovar su posjetili u rujnu, a svrha je projekta upoznati se sa svim okolnostima i posljedicama bitke za Vukovar te uključuje posjete Trpinjskoj cesti, Ovčari, Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata, održava se paljenje svijeća za žrtve rata. Dakle, dubrovački su učenici dignitet rata tako odlučili podržati nacističkim pozdravom, a fotografiju su objavili na Instagramu uz pjesmu glasovitog pjevača lakih nota i teškog domoljublja. I da sve to nisu mladenački naivno objavili na Instagramu, ne bi se ni znalo za njihov domoljubni pothvat.
Budući da njihova eskapada nije ni prva, a bojim se ni zadnja takve vrste, treba se po tko zna koji put zapitati kamo mi to idemo, o čemu to naša djeca slušaju, ne u školi nego u roditeljskom domu, ali i u medijima, tko im priča povijesne priče, tko ih odgaja i kako. Naravno, odgovor na ovakva pitanja nije i ne može biti jednoznačan, ali usudit ću se reći da se kao društvo i država utemeljena na Ustavu u kojemu sve jasno i glasno piše (i čije bi temeljne odrednice trebale biti jasne i najnepismenijima, a nekmoli pismenima) malo-pomalo pretvaramo u kontradikciju samima sebi.
Naime, u Izvorišnim osnovama Ustava vrlo jasno piše da se tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda očitovala od vremena stvaranja hrvatskih kneževina u 7. stoljeću pa preko brojnih odluka tijekom punih 13 stoljeća do osnutka Banovine Hrvatske godine 1939. te „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj NASUPROT proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. ‒ 1990.)” (citat zatvoren!).
Dakle, ustaša nigdje, NDH se ni ne spominje osim u negacijskom kontekstu, ali usprkos tome u svakodnevnom diskursu, u ponašanju pojedinaca u javnom prostoru podosta je ustaških odnosno fašističkih ideja s pripadajućim znakovljem, modnim izričajima, običajima i rimskim pozdravom za koji još uvijek nitko nije decidirano rekao da je nepoželjan i da se o ZDS-u ne raspravlja. I da poklič ZDS ne može biti dio umjetničkog izričaja ni u lakoglazbenim notama ni u operi Nikola Šubić Zrinski, niti to stvarno jest.
No, kod nas i takve stvari i mogu i ne moraju, i jesu i nisu dopuštene. Mi bismo i stisnuli i prdnuli, oprostite na izrazu. Relativiziraju se temeljne civilizacijske norme pa onda i naša djeca vide da na crne košulje, zastave s grbom koji počinje bijelim kvadratom, izvikivanje ZDS-pozdrava ne reagiraju ni predsjednik države, ni premijer okruženi svojim svitama, zaštitarima, domaćinima, ne reagira ni policija. Pa onda sve prođe u revijalnom tonu, bez sankcija za „prijestupnike” koji su u domoljubnoj ognjici bili spremni za dom. I sve to gledaju naša djeca, upijaju k'o spužve, a poznato je ˗ „sličan se sličnome raduje” ˗ pa zašto onda ne bi i osnovci urlali ZDS i mjerili kukuruz, pa im se pridruže maturanti na Stradunu, pa slavonskobrodski maturanti koji su lani sa svojom razrednicom ispruženim i dignutim desnicama i u crnim majicama pokazivali samo da su sretni do neba jer završavaju srednju školu.
Tu više teško mogu pomoći i naknadne isprike škola, pojedinačno ravnatelja i učitelja koji ma je žao i istinski se srame zbog svega toga. Jer, šteta je već učinjena.
