Osmjehuje se veljača prevrtača, dani kao topli pogledi ulijevaju u duše vedrinu i nade, cijela priroda kao da se budi sretnija i potiče sve na novi ritam. Sjelo je i Valentinovo, u sredinu, dan zdravlja, a zdravlje ne može bez ljubavi. Razloga za slavlje mogu imati svi, mladi slave ljubav, stari se raduju ako su zdravi. Dogovaraju se proslave, zabave, šetnje u prirodu, plesovi, kupuju se pokloni, cvijeće, ugovaraju se tu i tamo, bome i zaruke, vjenčanja, svatovi i slične zgode.
Međutim, s ljubavlju na sve strane ima problema i svakojakih briga. Prva je briga što se ta riječ ljubav toliko zlorabi i koristi u razne svrhe, a malo je onih koji je razumiju i koriste tamo gdje bi joj moglo i trebalo biti mjesto. Naime, koliko ona može biti dragocjena, uzvišena, dostojanstvena, nužna za čovjeka cijeli život trebalo bi učiti još u majčinoj utrobi, pa do kraja života.
Nažalost, vrlo važno mjesto ona bi trebala imati u školi, ali školski programi, nastavni sadržaji i udžbenici ljubav još ne tretiraju ni blizu onako kako ona to zaslužuje. Zašto je tome tako, teško je dokučiti. Koliko se samo uči o ratovima, revolucijama, pobunama, koliko o ratnim vođama, a tek ratnim strojevima, oružju, osobito o onome koje sad već može i sâmo ubijati, bez ljudske ruke, bez ljudske inteligencije, jer postoji i ona neljudska.
Možete misliti kako sve to izmišljeno može učiniti zla ljudima, koliko može pobiti nedužne dječice, nedužnih dobrih i plemenitih ljudi, koji liječe, pomažu onima koji ne mogu sami opstati. Koliki dobri ljudi grade mostove, stvaraju umjetnička djela, pjevaju i pišu, slikaju i grade kuće, povezuju narode, to su oni koji znadu što je ljubav, eliksir života.
Svakako bi bilo nužno da se ipak u školi nađe mjesta i vremena te da se mnogo više uči o ljubavi. Ne mogu baš reći da učitelji i svi ostali u školi ne pokušavaju djecu i odrasle tu i tamo ponešto naučiti o ljubavi, ali ona je tako svestrana i obilna, raznolika i svima potrebna i moralo bi se jako stručno i s mnogo ljubavi govoriti, pisati, čitati, slikati je i pjevati o njoj svakog dana, svakog sata.
Važno je opet znati i prepoznati što nije ljubav, nego zabluda i varka. Jer prava je ljubav dragocjeni nježni cvijet kojem je potrebna pažnja i njega, nju je nužno uzdignuti iznad svega onoga što čovjek u svojim zabludama stavlja na visoko i troši život na prolazne i bezvrijedne tričarije, a ne prepoznaje istinsku vrijednost.
Zabrinjavajuće je i to da ima i onih koji su mišljenja da se ljubav kupuje. Kupe nekome poklon i misle da su kupili ljubav. Ljubav nije kruška pa da je možeš kupiti i pojesti pa ljubavi više nema. Drugi puta misli da može kupiti drugu krušku i nju pojesti. Kad mu dosade kruške, onda prijeđe na jabuke, pa se time hvali što on sve može. Mnogo je nesretnika koji u životu još nisu htjeli prepoznati što je uopće ljubav, ili nisu mogli, ili nisu htjeli. Ne bi ih se trebalo osuditi, možda su nesretnici i htjeli, ali im nije imao tko predstaviti tu veličinu, ljepotu i snagu ljubavi.
Dakle, svakako bi u školi trebalo biti mjesta za učenje o toj veličanstvenoj ljubavi koju zavrjeđuje svaki čovjek, životinja, priroda i sav prirodni živi svijet, pa čak i onaj neživi.
