Čovjeku je dano da iskazuje svoje osjećaje, misli, radosti i tuge riječima, pjesmom, postupcima i tako komunicira i dijeli s drugima ono što nosi u duši. I neke životinje dijele svoje pjesme sa svijetom oko sebe, pa i one na svoj način uljepšaju i čovjeku neki trenutak života. Možemo slobodno reći da imamo sreću što naš narod nosi od davnina zaista pravo bogatstvo, jer smo bogati pjesmama razne vrste i namjene. Njegovala se narodna pjesma i očuvala stoljećima, a i u svijetu smo se afirmirali vrhunskim umjetnicima i različitim vrstama kako instrumentalnim, tako i vokalnim.

Ovog proljeća imali smo priliku gledati i naše najmlađe, koji su se dokazali svojim talentom, voljom i upornošću u svim vrstama. Nije u pitanju samo bila dobra volja, nego i zalaganje i roditelja, učitelja i naših vrhunskih i afirmiranih pjevačkih zvijezda. Prilikom njihovih druženja nije bilo nikakve zavisti, ni ljubomore, nego mnogo prijateljstava, pa čak i suza, onih radosnica.

No, ne može sve biti lako i glatko. Veliku pozornost, a i priličan trošak, privuklo je jedno natjecanje, koje se baš ne uklapa u našu veliku ljubav prema umjetnosti. Priznajem, nisam baš vrhunski znalac ovakve duboke umjetnosti, pa možda i nisam u pravu, ali mislim ipak da nije baš sve što se moglo čuti takvo da bi moglo predstavljati naše mlade umjetnike i njihove talente. Uz naše vrhunske i vrijedne ljude i njihova vrijedna ostvarenja, moglo se čuti previše onoga što baš nikako ne obogaćuje naš jezik i njegovu ljepotu i smisao.

Evo, da navedem samo nešto od toga što se moglo čuti.

Nisam nikako mogla čuti i osjetiti nikakvu ljepotu, smisao, poruku ili kakvu pouku koju bi mogli nekomu prenijeti, doživjeti, kakav osjećaj koji bi potaknuo nešto mudro, ljudsko, simpatično, lijepo. „Ful kul, Nipl pipl, Maj laj, My Soul, Baj, baj, baj, Daj, daj, daj, Vau, vau, Jam, Jam”... Ima toga još, ali ja nisam sve uspjela uhvatiti i zapamtiti.

Možda su nešto s tim nečim htjeli postići i obogatiti naš hrvatski jezik za koji kažu da je toliko težak da čak ni jadni maturanti nikako ne mogu dobiti ni pristojnu dvojku na maturi, pa će možda ovako pjevajući postići da budući studenti medicine lakše ovladaju nekim znanstvenim činjenicama.

Više nego opasno učinilo mi se i ono dozivanje jognja, pa zar nam nisu dovoljne ove silne nedaće, požari i poplave što nam čine sve tolike suše i požari, pa još toliko zdušno dozivati zlo. Dok jedan doziva, neki drugi zaključuje da je već gorjelo, ali se baš ne zna što. Možda bih ja trebala znati, ali nisam baš školovana, bila sam u školama samo više od 60 godina i sad još idem, samo kad me pozovu. Jednom mi je jedno dijete savjetovalo da živi pisci ne hodaju po školama, pa sad me rijetko zovu.

Još me s one druge strane uplašila robica naših ljepotica pjevačica da ne budu ozeble, gole sirotice, nekoj se vidi pupak, nekoj prelijepe grudi, nekoj leđa i ručice, lijepo je, ali nije baš slično na našu narodnu nošnju, pa ne će moći oni koji ocjenjuju prepoznati ima li tu uopće što hrvatskoga. A da su stvarno prelijepe sve do jedne, živa je istina.

Završetak me je isto uplašio, ona šarmantna gošća pri drugom dijelu podsjetila me je s onime Šč na nešto što nam je fakat previše.

Možda bi bilo dobro da u školi katkad podsjetimo one malene i mlade da i dobre namjere nisu baš uvijek prigodne. Za pjevanje u javnosti, moglo bi se pjevati, osobito kad želimo pokazati neko naše dobro, našima jezikom. Valjda imamo barem to pravo da se na njemu pjevaju naše pjesme, a tko hoće strane neka mu bude.