Jesu li (zaista) sva djeca darovita, talentirana i kreativna

U tramvaju sam. Na drugoj stanici ulazi četveročlana obitelj. Djevojčica, od oko sedam godina, s baletnom haljinicom u rukama. Sjela je poktraj moje prijateljice. Kraj mene sjeda dječačić od oko tri i pol godine. Odmah započinje razgovor.

– Znaš li kako rade skretnice za vlakove? – pita me, gledajući me crnim, sjajnim, bistrim okicama. Sićušan je, lijepo oblikovane glavice, kratko ošišan. Mršave ručice stavio na koljena. Oslonio se o njih, naginjući se lagano prema naprijed. 

– Znam – požurih mu odgovoriit, detaljno mu tumačeći ono što doista znam. On me neko vrijeme pozorno sluša, pa upada: – Nije tako! – Nego kako? – pitam ja. – Ovako! – odgovara mališan i pokazuje mi ispruženim kažiprstićima, primičući ih i odmičući u ritmu, prateći sve glasanjem – iju – iju, iju – iju... Silno me raznježi i umalo ga ne zagrlih.

Lijepi mladi roditelji stajali su iznad njega, pogledom odobravajući našu komunikaciju. Dalje se nije gasio. Pričali smo o svemu i svačemu, najviše o vlakovima. On je meni govorio o bijelom vlaku kojim se vozio, a ja njemu o vlaku koji vozi brzinom od oko 400 kilometara na sat. Moje iskustvo iz Kine. Govorio je glasno, neodoljivo i neopisivom lakoćom, pa je ubrzo pola tramvaja gledalo u njega. Žene su se raznježeno osmjehivale.

Pokušala sam u razgovor uključiti i djevojčicu, da se ne osjeti zapostavljenom, ali to nije bilo nimalo lako. Mališan je vozio po svome i zauzimao sav prostor moguće komunikacije. Uspjela mi je samo reći da pleše balet te da sutra ima „koncert”. Mislila je, valjda, na nastup. Mozak mi je radio 100 na sat. Nastojala sam hvatati svaku njegovu riječ, pokloniti pozornost djevojčici i još nešto o dječačiću doznati od mame. Bilo mi je jasno da je riječ o posebnom djetetu, o (potencijalno) darovitom dječaku. 

Nisu se dugo vozili. Majka mi je još uspjela reći da je vrlo kreativan. Rano je progovorio, odmah čisto i obiljem riječi. Vrlo je muzikalan, pa rado pleše i pjeva. Voli crtati. Jako je spretan. I vrlo, vrlo znatiželjan. Svojom otvorenošću i komunikativnošću plijeni i privlači, pa je uvijek u središtu pozornosti. Još mi se potužila da je rad u vrtićima ne može zadovoljiti potrebe darovite djece. Dugo mi je mahao kad su izišli iz vozila. 

Iz ovoga je primjera i okorjelom laiku je jasno na osnovi kojih se karakteristika može prepoznati darovito dijete.

Druga je priča o Valentinu. To je unuk moje prijateljice. Maleni živi s roditeljima u Zagrebu. Baka Višnja viđa ga kad otputuje k njima u Zagreb, ili joj dječačić povremeno dođe u Split. Sve smo mi bake bolećive, slatkorječive i pune hvale kad su u pitanju naši unuci, ali u ovoj priči doista ima podataka koji ukazuju na to da je Valentin darovito dijete. 

Kad priča počinje, maleni još nema tri godine. Za tadašnjega zadnjega boravka bake Višnje u Zagrebu, koji ne poznaje dobro, baka i unuk krenuli su u neki trgovački centar. Vozeći se biciklom, Valentin je vodio baku u ciljanu trgovinu. Tijekom vožnje, a vozio je vrlo spretno, obraćao bi se baki s uputama: „Sad lijevo..., pa pravo..., onda desno...” Put je bio dug tri tramvajske stanice. Upute su bile posve točne, pa baka i unuk uspješno stižu na cilj, obave kupnju i vraćaju se, a on nije umoran.

Maleni Valentin odličan je vodič baki i u zatvorenom prostoru. Najčešće joj pomaže pronaći posuđe u kuhinjskim ormarima. Ili koji aparat. Ponekad je pomoć izravna, ali se zna desiti da izgleda ovako: „Čekaj da se sjetim!” – stavi prstić na čelo, misli, misli i – točno pokaže gdje se traženi predmet nalazi. Uz sve ovo, mislim dojmljivu prostornu inteligenciju, dječačić ima i sjajno razvijen vokabular, suzdržano se hvalila baka Višnja.

Kad sam ga i sama upoznala, imao je tri i pol godine. Ugledavši me, raširio je rukice i pojurio mi u zagrljaj, a prvi smo se put vidjeli. Tijekom susreta puno je pričao, dugim, složenim rečenicama, naizmjenično postavljajući pitanja i sipajući obilje informacija o mnogo čemu. Vješto je skretao pozornost na sebe i spretno izvodio verbalne i kojekakve još vrtaolomije, nastojeći ostati u središtu pozornosti onih koji su ga okruživali. Bogatstvo rječnika i verbalna fluentnost dječaka u suprotnosti su s poteškoćama u izgovoru glasova k i g. U početku sam ga teško razumjela, jer je, uz tepanje, jako brzo govorio. I glasno, u visokim tonovima. Tijekom sljedećih susreta grčevito je branio svoj status maloga djeteta, koji mu daje za pravo tepati. U tumačenjima i vlastitoj obrani bio je nepokolebljiv, čak čvrst kao stijena, braneći ih do razine velike napetosti, podizanja glasa i moguće svađe. 

Govorljiv, komunikativan i druželjubiv, lako je sklapao prijateljstva i odlično se snalazio među vršnjacima u vrtiću i na igralištu. S novostečenim prijateljima jurcao bi igralištem, peo se, skakao, ljuljao se, sve vrlo spretno; beljio se i vrištao do promuklosti. U stanju bi bio satima jurcati, jer su mu izvori energije neiscrpni. U njemu je sadržano pravo bogatstvo. Svega ima. U gotovo u svemu ide do krajnosti. Vrlo je senzibilan i plašljiv. Ponekad bi se usred igre rasplakao, prestrašivši se u igri zastrašivanja, urlanja i beljenja, u kojoj bi sam sudjelovao. Izišao bi nakratko iz igre, isplakao se, olakšao sebi i vratio se u igru. (Putokaz – kako s njim!) Njegovoj znatiželji nema kraja. Uvijek nešto pita. Zadivljuje svojim znanjem o nastanku planina, monsuna i drugih elementarnih nepogoda. Kad on govori, mora ga se slušati.

Na planu intelektualnoga razvoja, u svemu je daleko ispred svoje dobi, osim u govoru i brojevima. Elementarna su mu matematička znanja na razini dobi. 

Već par godina Valentin je školarac. Rijetko dolazi baki, pa su prilike da ga sretnem minimalne. Ali, baka mi priča o njemu, pa sa zanimanjem pratim njegov razvoj. Na žalost, ono što sam čula nije me uvjerilo da to posebno dijete uživa u školi i da svi iz škole, posebno njihova učiteljica, uživaju s njim. Nije mi posve jasno jesu li uopće prepoznali njegovu darovitost. Naznaka ima, ali su nejasne i nedostatne. Ali zato baka detaljno, s mnogo gorčine, priča o neugodnim doživljajima svog unuka u školi i, po onome što mi prenosi, zaključujem o posve pogrješnom pristupu biser-dječaku. Naime, Valentin je u školi crni biser. Učitelji vide samo njegovu živahnost i silovito se obrušuju na njega, uz ono pretpotopno: „Sve je to kućni odgoj.” Ali varaju se! 

Maleni ima sjajne, tople, brižne, obrazovane roditelje koji odlično ostvaruju svoju ulogu. A što je s učiteljicom? Ona je kao prepoznala njegovu darovitost i odmah je vezala mačku o rep, uz ono – pustite vi njegovu pamet, on je divlji. Živahno, vrlo pametno dijete etiketirala je i ponašala se prema njemu sukladno etiketi, ne potrudivši se da svoj pristup prilagodi njegovim sposobnostima i osobnim karakteristikama. A bistro dijete vraća im milo za drago, po sistemu jer ste vi totražili. I umjesto da svi uživaju, našli su se na sto muka. Umjesto da darovitost dječaka iskoriste, stavljajući je u funkciju, oni je ignoriraju, napuhujući njegovu živahnost i gradeći golem problem. 

Moguće je da njegov nemir ima nekoliko uzroka. Kad sam bila s njim, zapazila sam neujednačen razvoj njegovih inteligencija i emocionalne zrelosti. To može pobuditi unutarnji nemir, osobni konflikt u djetetu, a to, nerazriješeno, uzrokuje nemir. Drugo, očito je da je riječ o hipersenzibilnom djetetu, što treba uvažavati. Zatim, neadekvatno prihvaćanje u školi i inzistiranje na discipliniranju samo dolijeva ulje na vatru. Vjerojatno se i dosađuje. Da je primjereno zaposlen i u prilici da doživljava uspjeh i afirmaciju, sigurno bi slika bila drukčija. Vjerojatno ima još dosta toga. Ne mogu zaključivati na neviđeno. Ovo su pretpostavke. No, jedno je sigurno. Tim se djetetom treba dobrano pozabaviti i pronaći pravi pristup i prave metode kojima ga se može upoznati i potaći da realizira svoje potencijale i pronađe svoju sreću i mir. Odbacivanje, ignoriranje, optuživanje te traženje krivca samo produbljuju njegov nemir, nezadovoljstvo i potiču pretvaranje prednosti u nedostatke.

Marino je imao nešto više od godinu dana kad mi je skrenuo pozornost na sebe svojom fascinacijom automobilima i prepoznavanjem te imenovanjem marka automobila. Općenito nije baš bio uznapredovao u govoru ni u drugoj godini (pomišljala sam na Einsteinov sindrom), ali je marke automobila prepoznavao bez pogrješke i izgovarao ih jasno, glasno i pravilno. Ma nije ni savant. Uredno se razvio. Govor mu je jaka strana, a ima ih još koje upućuju na mogućnost da je darovito dijete. Veoma je znatiželjan i silno se udubljuje u aktivnosti i sadržaje koji ga zanimaju i privlače. Govorljiv je i domišljat. Svoj napredni govor i domišljatost vješto rabi za manipulaciju roditeljima. Na primjer želi nešto, ali nije siguran da će to dobiti. Onda počne obrađivati oca: „Tata, imam odličnu ideju. Predlažem da malo razgovaramo o njoj. Zanima me što ti misliš.” Ima nepune četiri godine, a već lukavo obrađuje oca sve dok se ne složi da je dječakova ideja doista dobra... 

Pratit ću ga. Zanima me u kom će smjeru i do koje granice ići razvoj njegovih darova. E da, odlično se snalazi u grupi vršnjaka i sa svom djecom u vrtiću, a dobro surađuje i s odgojiteljicama, ima i mana, kao svi. Povremeno mu je malo kraći fitilj i zna biti i plačljiv. Naravno da to nisu mane, već njegove karakteristike. A na nama je odraslima da mu pomognemo da ih nauči kontrolirati. To je vještina. Uostalom, naš ponos, Korado Korlević, neki dan mudro reče da danas djeci (dodajem – posebno darovitoj) ne treba davati znanje, s dva kliika mogu doći do njega. Treba ih poučavati vještinama.

I ja sam imala darovito dijete. Prekrasnu djevojčicu sa šiškicama. Naručenu, hoću reći željenu. Bila je ostvarenje sna. Još dok smo bile jedno, a dvije, pokazalo se da je posebna. Kasnije sam to shvatila. Prvi put je tako. Svih sam devet mjeseci bila kao ptičica i do zadnjeg trena potpuno ostvarivala i bila ono što sam bila i jesam. Malo je produžila dolazak na ovaj svijet. Igrao je Hajduk. Dobrica je pustila liječnike da odgledaju utakmicu. Pa, staro Hajdukovo igralište, nalazilo se točno preko puta starog rodilišta. Nije nam bilo daleko čekati. Pričekala je i rodila se lijepa. Da je se ne nagledaš. Odmah je spavala cijelu noć. Voljela je biti sita i negodovala bi kad nije, a uživala kad bi dobila ono što najviše vole bebe. I mi mame. Bar većina nas, u moje vrijeme. S četiri i pol mjeseca nije se dala poleći u kolica. Sjedila je i silno se opirala kad bi je pokušali poleći, jer su nas pedijatri učili da ne smije sjediti prije šestoga mjeseca života. S osam se dizala. Stojeći se vozila u kolicima, okrenuta nama. Prohodala je s deset mjeseci i progovorila otprilike u to doba. Na prvom rođendanu pričala je s uzvanicima kao velika. Punim, složenim, bogatim rečenicama. A kad su joj dojadili, ušla je u košaru s igračkama i potpuno se posvetila igri. Rano je počela crtati. Crteži su bili ispred njene dobi. Pisala je i čitala prije škole. U školi se snalazila s lakoćom, izvrsna u svemu. Lako je i brzo sklapala prijateljstva s vršnjacima i besprjekorno komunicirala s učiteljima. Gutala je knjige i silno ju je zanimao svemir. Imala je brojne hobije i bila vrlo kreativna. Išla je na brojna natjecanja. Imala izvanškoleske aktivnosti. U matematičkoj gimnaziji je briljirala. Na fakultetu također. Uvijek je bila okružena prijateljima i simpatizerima. Uradci su joj visoko vrednovani i nagrađivani. Bila je vrlo, vrlo, vrlo posebna u svemu. Baš u svemu. A onda je otišla. Iznenada. I nikad se više neće vratiti. (To s darovitošću nema veze.)

Neutješna sam. Potrebno mi je vrijeme da naučom dalje živjeti sa svojom tugom.

Ali, jedno je sigurno – imala je sjajne učitelje, nastavnike, profesore u srednjoj školi i na fakultetu. To je, u kontekstu Valentinove priče – sreća. Svi su je brzo prepoznali. Službeno nikad nije bila identificirana kao potencijalno darovito dijete, jer u nas se to tada nije radilo, a gotovo da se ne radi ni sada. Bez obzira na to, uvijek je imala obogaćene programe (neslužbeno) i u njoj su njeni učitelji redovito prepoznavali najbolje i omogućavali joj i poticali je da to izrazi. I ona je to činila, djelima dokazujući da je stvarno, a ne samo potencijalno darovita. Hvala im.

Nema utjehe, ali učim živjeti s tim gubitkom. Pa kakav bih ja to psiholog bila da nije tako!? Istina, ne ide mi najbolje, ali ostat ću uporna, a vrijeme, moji najdraži i prijatelji(ce) će mi i dalje pomagati. I pisanje. Čitanje također.

A glede darovitih i karakreristika po kojima ih se može prepoznati, danas je lako doći do tih spoznaja. Mnogo je dobre literature s tom tematikom dostupno, pa ću samo kratko podsjetiti na neke od njih. Prepoznaju se i u pričama. Darovita djeca naprednija su od svojih vršnjaka, u psihofizičkom razvoju – mentalna dob im je po dvije, tri, četiri i više godina ispred kronološke dobi. Jako su znatiželjna i uporna u zadovoljavaju svoje znatiželje. Silno se zadubljuju u područja koja ih zanimaju. Rano progovaraju, imaju bogat rječnik, služe se složenim rečenicama, izražavaju se s lakoćom, verbalno su fluentni i zrelo komuniciraju s odraslima.

A glede naslova tj. pitanja jesu li sva djeca darovita, talentirana i kreativna odgovor je niječan. Naravno, nisu. Iako danas, među laicima, onima koji misle da to nisu (a jesu) i nedoučenima, vlada trend pripisivanja ovih iznimnih karakteristika svoj djeci. To je pogrješno i opasno. Samo oni koji svojim postignućima dosežu vrhunske rezultate, učinke, kvalitetu i slično spadaju u te skupine. Ostala djeca imaju sposobnosti i postignuća koja se raspoređuju po preostalom dijelu grafikona inteligencije i sposobnosti općenito. Moguće je da su te zablude nastale nerazumijevanjem i/ili krivim tumačenjem Gardnerove Teorije višestrukih inteligencia. U tom pristupu ističe se da je svako dijete, u odnosu na sebe, najbolje u nekoj od brojnih inteligencija, što nužno ne znači da je darovito, talentirano ili kreativno. Opasnost od takva pristupa leži u mogoćnosti da se od djece očekuje i traži daleko više nego što doista mogu dati i time ih se demotivira, obeshrabruje i stvaraju preduvjeti za razvoj loše slike o sebi i kompleksa inferiornosti. Takvim pristupom obmanjuje se i djecu i roditelje. Potiče ih se na nerealna očekivanja glede djetetovih postignuća, što, uz navedeno, kvari odnose između roditelja i djece.

A što se od učitelja očekuje? Ne zatvarati oči pred činjenicama da pred sobom imaju darovito dijete. Neka si priznaju da su ga prepoznali i neka učine sve što je u njihoj moći da ga se identificira i omogući mu se napredovanje sukladno njegovim mogućnostima. To je njihova dužnost, moralna obveza, dug civilizaciji i ključ za osobni uspjeh i zadovoljstvo u radu. Na sreću, danas se učitelj brzo može i sam poučiti tko su i kakva su ta djeca, koje su njihove karakteristike, potrebe i kako im te potrebe zadovoljiti te im kontinuirano poticati optimalni razvoj. Ima dovoljno dobre literature o tome, ali i stručnih pojedinaca koji imaju iskustva u radu s darovitom djecom i rado ih dijele s drugima, koji žele učiti.

I po tko zna koji put ponavljam, centri izvrsnosti nisu rad s darovitom djecom. Njima treba kontinuirani rad i potpora od samoga ulaska u institucionalni odgoj i obrazovanja, pa sve dalje i dalje.

Ah, da. I ne zaboravite da ima i darovite djece s poteškoćama. Ako se s takvima susretnete, fokusirajte se na njihovu darovitost. O poteškoćama će brinuti poseban stručnjak. Ako ga i nema, neka vam je darovitost ispred poteškoća. Pravilnim prihvaćanjem, radom, poticanjem i praćenjem darovitoga djeteta smanjit će se moguće poteškoće. I obratno.

Još jednom, za kraj – treba tražiti rješenja, a ne krivce!