Čudni su putevi obrazovni

Nešto zaista čudno, baš kao i u njihovu lovu na fazane, jarebice, divlje patke i tetrijebe ne štima ni s našim školskim sustavom. Egzaktne analize koje u nekoliko posljednjih godina resorno ministarstvo objavljuje u Školskom e-Rudniku govore da nam je 58 posto učenika osnovne škole toliko pametno da razred prolaze s općim uspjehom odličan. I dodajmo tome četvrtinu srednjoškolaca također odlikaša. I da četvrtina od svih odlikaša razred završava s čistom peticom ‒ 5,000000. 

A onda na suprotnom polu obrazovnoga klatna zabilježimo 147 učenika prvoga razreda osnovne škole koji su ponavljači. Kako je to moguće, pitaju se oni koji se imalo razumiju u pedagošku teoriju i praksu i koji su barem načuli za paradigmu pod nazivom „Škola uspjeha za sve”, koja se odnosi upravo na učenike osnovne škole. Naime, polazna je premisa da u osnovnu školu upisujemo uvjetno rečeno fizički i mentalno zdravu djecu koja bi trebala imati intelektualni kapacitet dovoljan za uspješno svladavanje nastavnih sadržaja. U realizaciji njihovih potencijala tu su učitelji koji bi im trebali biti od pomoći. 

No, nešto ne štima i pomalo je apsurdno da se učitelji potrude tolikim učenicima dati ocjenu odličan, a da se istodobno ne potrude onome malo slabijem prvašiću pomoći da realizira svoje potencijale i da svlada nastavne sadržaje barem za dvojku. I to je posao učitelja, a ne pod pritiskom bolesno ambicioznih roditelja popustiti i lopatom dijeliti petice ‒ za koje se na nacionalnim ispitima ipak pokaže da su dobrano nategnute ‒ a s druge strane rušiti prvašića jer nije svladao velika tiskana slova te ga tako ubiti u pojam i učiniti ga mrziteljem škole.

Ima još čudnih pojava. Recimo, malička vam upiše peti razred, sve je već krajem lipnja prekrasno, odaberete joj izborni predmet i kad krene nastava u rujnu, nastaju problemi. Taj nesretni izborni predmet školski je satničar stavio u suprotnu smjenu. Kako god okrenete, ne odgovara ni djetetu, a bogme ni vama da vam dijete dvaput tjedno prijepodne ili poslijepodne ‒ ovisno o smjeni ‒ hodočasti u školu. Da ne govorim o roditeljima koji ne žive na upisnom području škole pa voze svoje dijete i po nekoliko kilometara amo-tamo. A ti roditelji i rade i ne mogu triput dnevno za svoga radnog vremena izlaziti s posla da bi taksirali dijete na izbornu pa na redovnu nastavu.

I kad gotovo svi roditelji razrednog odjela vaše maličke to uglas istaknu kao problem na prvom roditeljskom sastanku, razrednica im lakonski odgovori kako dijete mogu ispisati s izbornog predmeta tek 30. lipnja iduće godine. Svi ostanu u čudu, njihove argumente nitko ne čuje niti uvažava, a nitko im nije ni rekao da će izborni predmet biti uvijek u suprotnoj smjeni. Nitko im nažalost nije rekao ni to da mogu zahtijevati od škole da modificira raspored sati i da i taj izborni predmet bude u istoj smjeni s redovnom nastavom. Nitko im nije rekao da je svaka škola dobila pisanu uputu od resornog ministarstva da upravo tako treba organizirati izvođenje nastave ‒ u istoj smjeni! A ako rad ne organizira tako kako joj je sugerirano i na neki način naloženo, onda roditelj ima pravo ispisati dijete s izborne već prije kraja rujna, bez mrcvarenja do kraja lipnja iduće godine. 

To je jedino logično, jer ne možemo roditelju reći da odabere izborni predmet koji onda naknadno netko prebaci u suprotnu smjenu bez razmišljanja o tome hoće li to prouzročiti probleme ne jednom nego mnogim roditeljima, ali i njihovoj djeci koja nakon završetka nastave u sljedećoj smjeni imaju glazbenu, baletnu ili školu stranih jezika, neku sportsku aktivnost kojom se godinama bave i koju bi trebali prekinuti samo zato što bi netko od učitelja svoje sate izborne nastave izvodio u suprotnoj smjeni, onda kad paše njemu, a ne cijelom razredu učenika i njihovim roditeljima.