Škola koja čuva tradiciju i otvara vrata budućnosti

Sve se više inzistira na usvajanju faktografije, a djecu treba učiti kako da pronađu onu informaciju koja im treba i da im razvijamo vještine pomoću kojih će rješavati probleme ˗ Dejan Tauzer

Prije punu 181 godinu, davne 1843. osnovana je prva škola u Novalji, a vodio ju je svećenik Ignacij Murvar. Zvala se „Pučka mužka učiona” i imala je 52 učenika. U to vrijeme učitelji su bili svećenici, a prvi svjetovni učitelj bio je Ubert Quien koji je u Novalju došao 1887. godine. Za vrijeme austrougarske vlasti škola je 1905. godine prvi put zatvorena i to zbog nedostatka školskog prostora. Tri godine kasnije sagrađena je nova školska zgrada za potrebe tri razredna odjeljenja i u njoj se nastava održavala za vrijeme svih ratova na ovim prostorima. U zgradu u kojoj je i danas škola se preselila u studenome 1973. godine, a tada u Novalju počinju dolaziti i djeca iz okolnih mjesta ‒ Kolana, Mandri, Stare Novalje i sela Barbata. Nosila je ime Ive Lole Ribara, a 1991. godine dobiva ime Antuna Gustava Matoša. Najviše učenika, čak 589, bilo je 1970. godine.

‒ Zanimljivo je da se bez obzira na sve promjene, raseljavanja i doseljavanja, broj učenika od 1990. godine do danas gotovo nije promijenio. Tada je bilo oko 360 učenika, toliko ih je i danas i to je dokaz da imamo puno mladih obitelji, da je gospodarstvo živo i aktivno, a u svemu tome mi uspijevamo i dalje njegovati naš otočki identitet. Puno je mladih ljudi u Novalji, dosta se gradi, škola prati njihove potrebe i ima konstantu. Uspijevamo sačuvati pašku čipku, paški sir, kulinarske recepte naših starih, jezik, običaje, tradiciju. Jer tko će ako mi to ne napravimo? I našim učenicima sve to prezentiramo na način koji je njima zanimljiv i u čemu oni uživaju sudjelovati ‒ opisuje ravnatelj Aleksij Škunca i nastavlja: 

‒ U posljednje se vrijeme dosta mladih obitelji doselilo u Novalju iz različitih krajeva Hrvatske. I kažem, bolje je tako nego da odu u Irsku, Njemačku ili nekamo drugdje, jer su procijenili da ovdje mogu osigurati svoju egzistenciju. To je kulturološki krug našeg naroda, ljudi se brzo prilagode, priviknu, prihvate jedni druge i tu doista nema nikakvih problema. Imamo i islamski vjeronauk jer je dio učenika te vjeroispovijesti i sad već oko 40 posto učenika nije izvorno s otoka. Pohvalno je da se i lokalna zajednica uključuje u sve naše aktivnosti i da nas podržavaju i pomažu pa se učenicima slabijeg imovinskog statusa osigurava novac za putovanja, izlete. Mislimo da svi učenici moraju biti jednaki, da svi trebaju sudjelovati u školskim aktivnostima, da nema povlaštenih već da svima priuštimo isto. Mnoge stvari neki učenici nemaju, ne mogu im roditelji priuštiti, ali mi uvijek djelujemo kao odgojno-obrazovna ustanova i činimo sve da svako dijete dobije maksimum u našoj školi. Za brojne se učenike organiziraju radionice, puno se razgovara s njima, puno truda ulažu pedagoginja i psihologinja i naravno da sve to daje pozitivne rezultate ‒ kaže ravnatelj Škunca. 

Stručna pokrivenost bolja nego u velikom gradu

Mnoge škole u većim sredinama muku muče s nedostatkom učitelja i nestručno pokrivenom nastavom, a novaljska škola nema takvih problema iako je na otoku, u relativno malome gradu. Dulje od ministarstva traže suglasnost za zapošljavanje stručnih suradnika iako uz pedagoginju u školi radi i knjižničarka. Nedavno su dobili odobrenje za stručnog suradnika logopeda i psihologa pa sad imaju kvalitetno kadrovski ekipiranu stručno-razvojnu službu. 

‒ Nije to jednostavno, ali naši su učitelji uglavnom s otoka i to je pravo bogatstvo. Nemamo problema s održavanjem nastave kad je loše vrijeme ili kad okrene na buru pa je paški most zatvoren za promet, jer svi su nam učitelji ili u Novalji ili u okolnim mjestima. Dogodilo se da je učiteljica fizike otišla u mirovinu i bojali smo se da ne ćemo moći dobiti stručnu zamjenu, ali slučajno se dogodilo da je učiteljica koja je 30 godina radila u Zagrebu odlučila doći živjeti u Metajnu odakle su njezini roditelji i dobili smo učiteljicu fizike i tehničke kulture. Prekrasno i iznenadno rješenje, imali smo sreće i to je jako dobro ponajprije zbog naših učenika.

Radimo u dvije smjene, predmetna nastava sva je u jutarnjoj smjeni, a razrednu smo stavili pola ujutro pola poslijepodne. Nedostaje nam prostora i radimo na nadogradnji škole, stalno gurkamo osnivača, a to je Ličko-senjska županija, da nam pomogne jer u cijeloj županiji jedino mi i škola u Korenici radimo u dvije smjene. I prioritet županije treba biti jednak standard u svim školama kojima je osnivač. Već smo uputili idejni projekt na suglasnost resornom ministarstvu pa vjerujemo da će projekt proći tim više što se stalno govori o prelasku na cjelodnevnu školu pa će tu i država pomoći u dogradnji školskih zgrada kako bi se osigurali uvjeti za takav model rada. Imamo četiri područne škole ‒ u Metajni, Zubovićima, Kolanu i Jakišnici, a škola u Lunu je zatvorena jer jednostavno četiri godine zaredom nije bilo nijednog učenika. U Kolanu su čisti razredi, u preostalim su školama kombinacije, ali sve dobro funkcionira i to je važno za ta mjesta, jer znamo da će se mjesto, kad se zatvori škola, u nekoliko godina ugasiti, propasti. Od davnina je škola žila kucavica svakog mjesta ‒ ističe ravnatelj Škunca. 

Razvoj vještina, a ne bubanje činjenica

Učitelj matematike i informatike Dejan Tauzer na neki je način homo universalis u ovoj školi jer osim što predaje matematiku i redovnu i izbornu nastavu informatike, vodi izvannastavnu aktivnost, održava školska računala. 

‒ Učenici su jako dobri, zadovoljan sam i sretan jer doista su marljivi pa je lijepo raditi s njima, možda malo lakše s mlađima koji više slušaju, pažljiviji su i poslušniji, ali općenito uživam u svakom trenutku sa svojim učenicima. Današnjim je klincima informatika bliska, u doticaju su s tehnikom koja im nije strana, mobiteli, kompjutori za njih su igračke, ali ih moramo poučiti kako da sve te blagodati doista korisno upotrebljavaju. Na tome se i temelji nastava ‒ važna je informatička pismenost, puno važnija od poznavanja dijelova kompjutora. Novi kurikulumski pristup to nam omogućava tako da im dajem sve ono što im je neophodno da ovladaju vještinama, da budu informatički i medijski pismeni.

Imam skupinu mladih informatičara kao izvannastavnu aktivnost u sklopu koje se bavimo nekim naprednijim stvarima, možda više putem programiranja, jer programiranje im valja prikazati u nekom drukčijem svjetlu. Na redovnoj nastavi ne možemo tako detaljno proći priču o tome da su mnogi uređaji koji nas okružuju programirani, a na izvannastavnoj aktivnosti onda idemo malo dublje. Onda učenici mogu i programirati, imamo i elemente robotike i upravo za Dan otvorenih vrata škole pripremamo radionicu robotike u kojoj ćemo programirati mikrobitove, a u sve ćemo uključiti i roditelje. 

Iako se govori da su djeca previše pred ekranima, rekao bih da su dva školska sata informatike primjereno vrijeme. I kad bi se to zadržalo samo na dva školska sata, bilo bi u redu, međutim djeca kod kuće puno vremena provode s mobitelima u ruci, pred ekranom kompjutora. Danas premalo praktično rade, nemaju razvijenu motoriku šake, rukopis im je nečitak. Možda je rješenje i u cjelodnevnoj školi, jer u sadašnjem ritmu rada premalo je vremena za sve ono što bismo htjeli. Nastava je zbijena u šest ili sedam sati dnevno, za izvannastavne aktivnosti ne ostane vremena, a bogme ni prostora pogotovo u školama koje rade u dvije smjene poput naše i to su najveći problemi. Suosjećam s kolegicama i kolegama koji imaju 35 ili 70 sati godišnje za svoj predmet, jer što oni mogu napraviti za jedan školski sat tjedno ili u blok-satu svaka dva tjedna. I nije problem samo na likovnoj kulturi gdje se za 45 minuta ne stigne napraviti ništa jer polovicu vremena učenici utroše da si uzmu vodu za vodene bojice, da poslije crtanja operu kistove i sve ostalo. Slično je i s nastavom informatike, jer barem trećinu školskoga sata utrošimo na prijavu i odjavu iz sustava. 

I sve se više inzistira na usvajanju faktografije, na bubanju činjenica, a njih treba učiti kako da se snađu u svijetu informacija, kako da pronađu onu informaciju koja im treba i da im razvijamo vještine pomoću kojih će rješavati probleme i napraviti ono što se od njih traži ‒ kaže Dejan Tauzer.

Velika skladna obitelj

Pedagoginja Ana Vidas deset godina radi u školi i kaže da je tek sad svjesna koliko je kolegica bila u pravu kad joj je rekla prije deset godina kako će tek nakon osam ili deset godina upoznati školu i nešto naučiti. 

‒ Mala je sredina, relativno je malo i učenika i svi se poznaju, lako je komunicirati, lako se dogovarati. Nisam mogla ni pojmiti kad je kolegica kojoj se obratio neki učenik znala njegovo ime, kao i imena svih učenika u školi, a danas mi je to posve normalno, jer učenike se brzo upamti, upamtimo i njihove roditelje i doista smo svi kao malo veća obitelj. Danas je izazovnije raditi jer su se promijenile okolnosti u društvenom okružju, svake se godine susrećemo s nekim novim situacijama, ali mala smo sredina pa je to i svojevrsna prednost jer imamo uvid u neka događanja, u obiteljsku situaciju gotovo svakog učenika. 

Bilo je i dvije godine izolacije zbog korone, svi smo jedva čekali da to prestane i da se vratimo u normalu i kad je riječ o socijalnim kontaktima, i o učenju, o postignućima učenika. I zbog toga, ali i inače stalno radimo preventivne programe, mladima treba neke stvari osvijestiti iako roditelji nerijetko misle da sve znaju pa čak i da mnoge stvari znaju bolje od nas učitelja. Imali smo prije nekoliko godina ciklus predavanja s profesorom Slavkom Sakomanom na kojima je posebno za učenike, za učitelje i za roditelje govorio o problemu ovisnosti. Zanimljivo je da je odaziv roditelja bio najslabiji, a mi smo jako izloženi tim društveno neprihvatljivim oblicima ponašanja i ovisnosti pogotovo tijekom ljetnih mjeseci kad je Novalja i njezina okolica puna turista, mladih koji se dolaze zabavljati na nedalekoj plaži Zrće i velika je mogućnost da i naša djeca dođu u doticaj s opijatima. I upravo zbog takvih okolnosti djecu treba ne samo informirati nego i educirati, osnažiti, usmjeriti. Njima su, bez obzira na to o čemu je riječ, brojne informacije dostupne, ali su premali, nisu kritični i ne mogu odvojiti važno od nevažnog. 

Recimo, ovisnost o mobitelima prema kojoj nemaju kritički stav ponukala nas je da razmišljamo o tome kako im kvalitetno osmisliti slobodno vrijeme. Zato smo prije dvije godine u školi pokrenuli učeničku zadrugu koja je nedavno primljena i u Hrvatski savez učeničkih zadruga i posebno se ponosimo činjenicom da u svim sekcijama unutar zadruge čuvamo i promoviramo kulturnu baštinu. Imamo tri sekcije: Melić, pletenje na iglu kao jedna od starinskih vještina koje čuvamo od izumiranja i zaborava. Škartoc pun svega je sekcija u kojoj radimo različite ukrase, ornamente. Za špaherom je sekcija koju je prepoznao i naš grad, imamo podršku Turističke zajednice i Centra za kulturu pa smo nedavno imali i radionicu na kojoj su mladi zadrugari poučavali odrasle. Riječ je o kuhanju, spašavanju od zaborava starih receptura posebno za makarune, tjesteninu specifičnu za otok Pag. Krenuli smo s takanjem makaruna, jela koje se uvijek spremalo za svadbene svečanosti. Tu smo priču od djece provukli na njihove roditelje i širu populaciju i radionica je doista bila i prepunjena polaznicima. Naša zadruga ponosi se time da čuva tradiciju i starinske vještine i vrijednosti pa smo i sekcijama dali te arhaične nazive, a u zadrugu se učenici rado uključuju ‒ objašnjava pedagoginja Ana Vidas.

Težište na odgoju 

Ravnatelj Aleksij Škunca samo se nadovezuje:

‒ Takve su stvari pitanje identiteta i drago nam je da srednja škola u Pagu koja ima ugostiteljski smjer njeguje putem kuharstva upravo te autohtone recepture i čuvaju naš otočki identitet uz pomoć različitih elemenata. Naime, škola se kao odgojno-obrazovna institucija sve manje bavi odgojem, a mi želimo upravo uz obrazovanje djecu i odgajati. 

I doista se trudimo da im pružimo što više. Nedavno su učenici trećeg razreda u sklopu teme o upoznavanju zavičaja išli na terensku nastavu i obilazili Ličko-senjsku županiju. Posjetili su Krasno, obišli jedan OPG, razgledavali siranu, na privatnom imanju muzli su koze. Pao je snijeg toga dana pa su produžili do Kutereva i posjetili utočište za mlade medvjede, upoznali se s volonterima koji tamo rade, shvatili što je volontiranje na životnom primjeru i to je primjer uspješnog i ciljanog jednodnevnog izleta. Vodimo učenike u spilju u Perušić, u Smiljan u Muzej Nikole Tesle. U Pagu učenici posjećuju Muzej čipke i Muzej soli, benediktinski samostan i mnoge druge lokacije. To nije skupo, treba samo malo dobre volje i organizacije, kaže ravnatelj Škunca, a pedagoginja Vidas dodaje:

‒ Prednost života u manjem mjestu jest to što tu škola svojim učenicima priušti sve što može, jer se učitelji trude da svojim učenicima nadoknade deficit koji je posljedica života izvan velikog grada. Međutim, upravo zbog toga naši učenici nisu ni za što zakinuti, jer ih vodimo u maslinike, solane, muzej soli, na vjetrenjače, na obiteljska poljoprivredna gospodarstva da vide taj stvarni život.

Imali smo nedavno Dane otvorenih vrata i učenik sedmog razreda se čudio kako nikad u rukama nije držao škare, a trebao je nešto izrezati od papira. To je defekt škole, da učenici premalo rade rukama, da se premalo kreću i imaju iskrivljene kralježnice, prekomjernu tjelesnu težinu. Neke praktične vještine mogu naučiti putem izvannastavnih aktivnosti, u učeničkoj zadruzi. Djecu treba naučiti nekim praktičnim životnim vještinama, a ne štititi ih od tih znanja koja će im uvijek trebati u životu. I sve je postavljeno nekako naopačke jer najvažnija je ocjena koja je jedino mjerilo pri upisu u srednju školu, a mi ih uvjeravamo da ocjena nije važna nego da su važni znanje, vještine i kompetencije koje će im uvijek dobro doći u životu.

Problem je i u tome što je ocjena jedino mjerilo uspješnosti i vertikalne prohodnosti pa se ne uči zbog znanja i njegove primjene nego zbog praktičnih razloga ‒ prijelaza na višu razinu odgojno-obrazovne vertikale. I malo su kome važne vještine, znanja, kompetencije. Važne su samo brojčane ocjene koje ne govore ništa ili malo ‒ kaže pedagoginja Vidas.

Knjižnica ‒ informacijsko i kulturno središte škole

Knjižnica djeluje kao informacijsko, komunikacijsko i kulturno središte škole povezujući u svoju cjelinu područne škole Jakišnica, Zubovići, Metajna i Kolan. Knjižnični fond sukladno financijskim mogućnostima kontinuirano se nadopunjuje i obnavlja kako bismo učenicima i ostalim korisnicima omogućili da uživaju u našoj knjižnici, čitajući knjige koje će im omogućiti razvoj mašte i kritičkog razmišljanja ‒ kaže stručna suradnica knjižničarka Ivana Škunca te objašnjava kako knjižnica sudjeluje u svim projektima škole, pridonosi obilježavanju svih važnijih datuma kreativnim radionicama i izradama plakata, a posebno ističe aktivnosti vezane za obilježavanje Dan ružičastih majica, Dan otvorenih vrata te za organizaciju božićnih priredbi.

‒ Svojim aktivnostima i sadržajima školska knjižnica aktivno djeluje i u okviru školske zadruge „ Feralić”, a jako dobro surađujemo s Gradom Novalja, Gradskom knjižnicom Ivan Palčić, Centrom za kulturu Gozdenica i turističkom zajednicom Grada Novalje i Općinskom knjižnicom Šime Šugar Ivanov. U budućnosti planiramo dodatno unaprijediti knjižnicu te stvoriti kvalitetni multimedijski centar koji će korisnicima pružati još kvalitetnije usluge i osuvremeniti njihovo obrazovanje ‒ kaže Ivana Škunca.

U školi su dosta dobro organizirane i sportske aktivnosti za učenike, jer prema riječima ravnatelja Škunce klubovi angažiraju svoje trenere i dječaci igraju nogomet, djevojčice se bave odbojkom.

‒ Nekad nije bilo igrališta ni dvorana, ali se stalno trčalo i vježbalo. Sad imamo i dvorane i na svu sreću dosta se učenika bavi nekim sportskim aktivnostima. Puno toga radimo, imamo prostora oko škole, učenici mogu stalno boraviti na otvorenom. Pratimo ih i kad završe osmi razred jer nas zanima gdje nastavljaju svoje školovanje, a to obično bude ili u Gimnaziji ili u ugostiteljskoj školi u Pagu ili u zadarskim srednjim školama ‒ tehničkim, ekonomskoj, medicinskoj. Iako postoje i dosta dobre autobusne veze sa Zadrom, većina učenika bude smještena u učeničkim domovima što im ipak olakšava školovanje i oslobađa ih svakodnevnog putovanja. Paška Srednja škola Bartula Kašića ne zaostaje kvalitetom za zadarskim srednjim školama, o čemu svjedoči podatak da su svi prošlogodišnji maturanti upisali željene studijske grupe, dakle, nema potrebe ići u gimnaziju u Zadar kad im je puno bliže gimnazija u Pagu ‒ zaključuje ravnatelj Aleksij Škunca.

Otok, čini se i iz ovoga primjera, ne mora nužno biti izolirano područje, nekakva enklava bogu iza nogu, negdje na kraju svijeta, pa tako ni otočke škole više nisu ustanove u koje učitelji nerado dolaze već one u kojima vrlo rado ostaju, mnogi i čitav svoj radni vijek. U maloj otvorenoj lokalnoj zajednici gdje se svi međusobno poznaju, u kojoj vlada sklad, suživot, tolerancija, prihvaćanje različitosti, ali i jak nacionalni naboj, život doista može biti ugodan i lijep, a tome svakako pridonosi i Osnovna škola Antuna Gustava Matoša.