Međutim, ove školske godine, pokazalo se da je zabrinjavajuće velik broj djece upućen da pričeka upis u prvi razred iduće školske godine. Ako uzmemo u obzir činjenicu da u mnogim europskim zemljama većina djece kreće u osnovnu školu ranije, onda imamo dobrih razlogu za brigu, tim više što kod nas inače školovanje traje u prosjeku dosta duže, a visokoobrazovanih kadrova baš nemamo na bacanje. Tko je ustvari tome kriv? Jesu li možda bili prestrogi oni koji su postavljali preteška pitanja nesuđenim prvašićima ili se roditelji nisu ni dovoljno angažirali kako bi djeca bila pripremljena da pokažu svoja umijeća, sposobnosti i vještine? Ili svi skupa nismo uopće dovoljno motivirani da se djeca opterećuju prije polaske u školu? Imala sam prilike čuti od nekih mama da su škole sada ionako preteške, pa neka se dijete još godinu dana kod kuće odmara. S druge strane, oni koji se više bave djecom imaju prilike uočiti da današnje generacije, ova naša dječica znaju ustvari mnogo više nego što su znale generacije prije ovog digitalnog doba. Ako samo vidite kako već i oni najmanji vješto barataju svim mogućim modernim napravama koje im dođu do ruku, kako pokazuju zanimanje za svijetom izvanzemaljskih pojava, maštoviti su i uporni ispunjavati svoje želje i nakane, onda zaista nemamo razloga okriviti djecu, nego sve nas koji nismo uopće spremni imalo se mijenjati, nego tatice i mamice, bake i djedovi tjeraju svoje stavove i viđenja iz prošlog stoljeća. Druga je stvar što smo kao društvo izgubili pojmove i ne razlikujemo više u životu bitno od nebitnoga, poremećen je mentalni sklop modernog čovjeka i ne razlikuje se više što je to uopće potrebno da čovjek postan biće sposobno živjeti u društvu. Već velika većina nosi u sebi isključivo samo svoj svijet, živi za sebe, a uopće ne razumije da nije to taj život koji je čovjeka dostojan. Kao nekim ogromnim valovima namećemo si neke potrebe koje nam nisu nužne, dapače, nego štetne i uništavaju ljudski duh i dušu. Naglašava se nekakva vrijednost i potreba da živiš sam za sebe, trpaš sebi i u sebe, misleći da ćeš biti sretan. Kako smo se samo zatrpali svakakvim smećem iz cijeloga svijeta, kupujemo, tovarimo, grabimo, krademo sve do čega možemo doći. Za djecu, za bližnje, za bolesne i stare ‒ nemamo vremena. Čovjeku kao da i nije jasno odakle je to i zašto je prevladalo svijetom toliko ljudske pošasti da ne vidi nikoga drugog osim sebe. Takvo smo društvo postali i ne pokazujemo volje mijenjati se. Djeci umjesto ljubavi trpamo sve i svašta, samo im sebe nismo u stanju dati na vrijeme i u vrijeme kad smo im najpotrebniji, u ranom djetinjstvu, u trenutcima kada trebaju utjehu i ljubavi najviše kad izgubimo snagu da se svemu tome zlu odupremo. Mentalno zdravlje svima nam je jako narušeno, ljudska lijepa riječ i ljudska ruka treba nužno svima.
