Brinemo li se o učiteljskoj dobrobiti?

Uz učiteljsku profesiju oduvijek se vežu ključni pojmovi kao što su entuzijazam, zadovoljstvo i motivacija, no u novije vrijeme sve češće ih zamjenjuju pritisak, sagorijevanje i stres. Posljedično – sve je veći rizik od napuštanja radnog mjesta već na „početku puta”. Pritom, zasigurno, čak nije presudan žal za društvenim ugledom (kao što su ga prosvjetni djelatnici imali nekada), kao i gotovo minoran utjecaj na „formiranje” obrazovnih politika, već jednostavno nemogućnost da se na najkvalitetniji mogući način obavlja posao za koji su se školovali. Jasno je i zašto – svakodnevni izazovi sve su veći... Nije tajna da učiteljsko zvanje nije atraktivno kao nekada i ne hrle baš svi nakon završetka fakulteta u škole, što dokazuje i činjenica da se na pojedine natječaje za upražnjena radna mjesta javlja nerijetko ‒ (ni)jedan kandidat. Isto tako, o (ne)mogućnosti pronalaska kraćih zamjena za odsutne djelatnike više ne treba ni trošiti riječi. Nostalgična vremena kad se smatralo da učitelj/ica po zaposlenju ostaje u istoj školi do mirovine odavno su prošla. Nove generacije (popularno nazivane tiskanim slovima abecede) imaju drugačiji „mindset” – fitilji su kraći, pragovi tolerancije niži, a „burnout” sve češći. Siguran sam da svaki čitatelj ovih redaka poznaje barem nekoliko osoba koje su unatrag nekoliko godina jednostavno „digle ruke” i otišle iz sustava. Opće je poznato da su početci u svakoj radnoj karijeri (osobito učiteljskoj) iznimno složen proces, stoga je itekako važno brinuti upravo o dobrobiti djelatnika koji svakodnevno ulaze u učionice. Jasno je da to nužno utječe i na kvalitetniju podršku učenicima u učenju te njihovu kasnijem akademskom postignuću. Ne bi li nam to trebao biti i svojevrsni nacionalni interes? Koliko smo samo puta istaknuli činjenicu da su upravo djeca najvažniji zalog za budućnost ‒ nekako ostaje dojam da je to tek „mrtvo slovo na papiru”. Na kraju, ne i manje važno – i ravnatelji škola itekako mogu pridonijeti dobrobiti svojih djelatnika neprestanom brigom o kvalitetnom ozračju i uvažavanju različitosti, kao i neprijepornoj činjenici da se neke stvari stječu isključivo iskustvom. U nemogućnosti osiguravanja boljeg materijalnog i društvenog statusa zaposlenika (možda će neke kvalitetnije uredbe i to jednog dana promijeniti) niti poneka lijepa riječ i pružanje kontinuirane podrške nisu posve beznačajni, zar ne?