Pripremamo sadržaj…
Pratite li ovih dana portale, društvene mreže ili medijske minute vezane za obrazovne teme, jednostavno se morate prisjetiti naslova filma u kojem je jednu od svojih najpoznatijih uloga ostvario Bill Murray. Simpatična priča o „susretima” svisca i meteorologa (prevedena kao Beskrajni dan) gotovo je nalik ovome što se sada događa. Ne možemo se oteti dojmu ‒ zaista se čini kao da se iznova budimo i koračamo u novi dan s predodžbom da smo situacije nalik ovima već nekoliko puta vidjeli i proživljavali.
Kako drugačije tumačiti činjenicu da se kroz prijedlog koeficijenata, paušalno uspoređivanje plaća i najavljeno ocjenjivanje djelatnika (naravno, i dalje bez jasnih kriterija) ponovno nastoji podijeliti obrazovna scena, do kraja udaljiti ionako stalno razdvojene sindikate te uvesti dodatni razdor u zbornice. Kost je bačena, pušteno je da se „glođemo” zajedno, a dirigenti koji povlače konce iza pozornice zadovoljno trljaju ruke...
Kad god dođu ovakve teme na red, glasniji među nama uvijek će zazivati mogućnost prosvjeda ili legitimnost štrajka za koji vjeruju da bi mogao riješiti određene probleme. Iako, svi koji imaju više „obrazovnih utakmica u nogama” sigurno pamte kako su završavali gotovo svi štrajkovi u školama (čak i oni najdugotrajniji) ‒ s golemim i vidnim razočaranjem jednih te velikim smiješkom drugih pred televizijskim kamerama. Svi znamo i činjenicu (bez obzira na to koliko neki tvrdili suprotno) da pri bilo kojem spomenu rasta plaća u državnim i javnim službama pojedini „sektori” uvijek nekako prođu bolje i „izdašnije”, a obrazovanju se iznova nude „mrvice” s kojima se na kraju moraju zadovoljiti. Iz godine u godinu tvrdi se kako su radnici u školama iznimno važni, zaziva se katkad i ona parola o lijepoj našoj „zemlji znanja”, ali kad se priča treba opipljivo „konkretizirati”, sve nekako ostaje mrtvo slovo na papiru.
Naravno, baš svi vladajući (osim što će se neprestano uspoređivati s onima koji su na vlasti bili prije njih) svoje će zasluge isticati u obliku raznih statistika i redovito uzlaznih grafikona vezanih za plaće. I te brojčane odrednice bit će potpuno u skladu s populističkom demagogijom – neprijeporno je da su se tijekom godina u državnim i javnim službama plaće ipak povećale (zar bi doista trebalo biti drugačije?), no tek rijetki spominju koliko se tijekom istih tih godina promijenio standard života. Dovoljno je samo primijetiti da su određene cijene astronomski porasle te uvidjeti kako „opjevana” potrošačka košarica ni približno nije ispunjena kao nekada.
U takvom je okružju najlakše do cilja doći uz pomoć općepoznatog divide et impera – nesloga ionako jest nešto što se gotovo stalno „servira” prosvjetnim djelatnicima. A najvažnije od svega (baš kako nas je čak i poznati Zlatan upozoravao kroz stihove) – iako se kunemo da nam je ovo (životna) škola i drugi ćemo puta (zasigurno) pametnije, opet bude kao i prije.
Već toliko puta viđeno – sve je isto, sve je jedno, svejedno...
„Zakon je jasan” svojevrsni je postulat koji će vam spremno podastrijeti pravni eksperti naiđete li na kakvu nedoumicu u silnoj količini članaka i stavaka kod kojih ćete kadšto zastati u nevjerici. Ostaje, naravno, upitno kako je moguće da „jasnoću” nerijetko svatko od njih tumači na svoj način. Ne bi li upravo te rečenice trebale biti potpuno različite od književnih tekstova koje svaki čitatelj doživljava na svoj način i zasebno otkriva „što je pjesnik htio reći”? S obzirom na sve navedeno, katkad se čini da upravo zakonske akte treba razumijevati poput silnih pravopisnih dilema u jeziku koje pragmatični Hrvati otklanjaju u stilu – može i jedno i drugo...