Fućka nam se...

Jednostavnijim rječnikom ‒ trebalo je donijeti pravilnik te imenovati povjerljive osobe koje je hrvatska javnost, kreativna kakva već jest, odmah prozvala „zviždačima”. U školskim je ustanovama ispočetka uslijedio bunt prema spomenutoj direktivi jer su ravnatelji unaprijed pretpostavili i upozorili na ono što se kasnije zaista i dogodilo – nitko se ne će prihvatiti tako zahtjevnog i odgovornog zadatka, osobito stoga što se već unaprijed znalo da nije predviđena baš nikakva novčana naknada za obavljanje zahtjevne dužnosti. Naravno da se u našoj državi bilo kakav bunt najlakše smiri propisivanjem drastičnih novčanih kazni za one koji ne postupaju u skladu s donesenim, bez obzira na smisao i slaganje s navedenim. Kruti birokratski odlomak propisao je da povjerljivu osobu imenuje poslodavac na prijedlog 20 posto radnika, a ako radnici nisu donijeli odluku, poslodavac samostalno imenuje povjerljivu osobu. Na prijedlog povjerljive osobe poslodavac će imenovati i zamjenika. Kvaka je „ležala” u svojevrsnoj fusnoti ‒ predložena osoba ne može biti imenovana bez svog prethodnog pristanka. Kako to obično biva u našem odgojno-obrazovnom sustavu, uvijek se nekako pronađe i rješenje i osoba koja će obavljati pojedinu funkciju. Pa su tako škole ipak donijele pravilnik i imenovale povjerenika ‒ „zviždača” koji je na svoja leđa stavio niz zaduženja, tako temeljito i detaljno p(r)opisanih. Pitam se, stoga, ovih dana dok medije ponovno obasipa crnilo iz školskih prostora i dok se javno govori „kako se to sve znalo već i prije” ‒ obavljaju li povjerenici posao koji su spremno prihvatili? Prijavljuju li oni nepravilnosti po školama sukladno svim točkama donesenih pravilnika ili čekaju da to jednostavno napravi „netko treći”? Ili se, zapravo, sve to pretvara u farsu, samo još jedno u nizu zaduženja i papira, a odgovornost ionako, u konačnici, preuzima osoba koja je tek poslovodni i stručni voditelj ustanove. Ravnatelj je, kao što se zna, odgovoran za sve u školi, i dobro i loše. Odgovornost iznimna, a ovlasti upitne. Školom naime, kao što također (ne) zna se, zapravo upravlja školski odbor, koliko god to nerealno zvučalo, osobito u svjetlu „vanjskih” članova koje imenuje osnivač. U svakom slučaju, naravno da je medijima svaka vijest iz škole (osobito loša!), svojevrsna „bomba” kojom će puniti novinske stupce, povećati broj klikova ili gledanost. Izlizana fraza „svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno” postupno pada u zaborav, a pojedine osobe se, na neki način, javno linčuju i prije nego što se utvrde sve okolnosti potrebne za rasvjetljavanje određenog slučaja. Uza sve navedeno, nekako se čini da oni koji bi možda trebali među prvima reagirati, stoje negdje u zapećku i ponašaju se u skladu sa svojom „zviždačkom” ulogom – fućka im se...