Izazovi samoće

Pozivnice su ovoga puta „našle” gotovo sve svoje primatelje te su u prvim redovima bila čak dva ministra, saborske zastupnice, državna tajnica, župan, ravnateljice agencija, raznorazni pročelnici... Mnogi od njih u uvodnim su izlaganjima nebrojeno puta upozoravali na važnost međuresorne suradnje, apostrofirajući sve zadaće koje su stavljene pred čelne ljude škola. A upravo su višestruke izazove redom isticali svi izlagatelji – od sjajnog dr. Marčinka (koji je briljantno upozorio na mentalno zdravlje mladih) do onih puno manje vještih predavača. Je li velikom odazivu sudionika „kumovao” i nedavni slučaj dječaka koji je zaokupio gotovo svu medijsku pozornost, procijenite sami. Doista je dirljivo bilo slušati sintagme poput „tu smo za vas”, „na istoj smo strani”, „javite se svakako”, „samo zajedno možemo riješiti određene nedoumice”... Na prvi pogled neupućen netko pomislio bi da idilična harmonija sja poput listopadskog sunca na vodičkom nebu. Vjerojatno su to pomislili i oni brojni ravnatelji koji su tek zakoračili u svoj prvi mandat (a prilikom predstavljanja vidjelo se da ih ima više desetina). Oni drugi, s više „utakmica u nogama”, samo su izmjenjivali poglede, slijegali ramenima i blago se osmjehivali. Znaju kako stvari stoje... A stvarnost nudi posve drukčiju perspektivu. Scenarij je, doduše, istovjetan godinama – kad god se dogodi nešto istinski „veliko”, najčešće se ravnatelji osjećaju poput lika iz antologijske slikovnice, dječaka imenom Pale. Suradnja najednom zamre, telefonske slušalice s druge strane više gotovo nitko ne podiže, medijske kamere i mikrofoni postaju stalni postav ispred škola, a „partnerske” institucije odjednom samo prebacuju odgovornost i traže krivca. Važno je pronaći Pedra, za sve ostalo ćemo lako. Epilog je svima znan i gotovo je već postalo uvriježeno – teret odgovornosti uvijek se nekako vraća na škole, a prvi među jednakima postaje najlakša meta. Ne čudi podatak da brojni ravnatelji jednostavno ne žele više proživljavati takvu količinu stresa i vraćaju se na „prvotni” položaj, u učionicu ili ured stručnih suradnika. Je li i to baš najbolje za sustav koji toliko puta spominjemo, isto tako procijenite sami. U spomenutim kriznim situacijama ostali „partnerski” dionici (čarobni izraz za sve glavne i sporedne „glumce”!) pronalaze mogućnost zaogrnuti se plaštom općepoznate rečenice – mi smo sve odradili po protokolima i u skladu sa svojim ovlastima. Uistinu je teško razumljiv silogizam – ako svi odrasli (mahom školovani ljudi), u različitim sustavima koji su povezani sa školovanjem djece baš sve odrađuju kako treba, kako to da se onda tako dugo ne mogu riješiti pojedini problemi? Mislio sam, naravno, na izazove – problema gotovo da i nema, zar ne?