Lijepa naša domovino

U danima koji slijede, kao i obično, analizirat će se broj najmlađih učenika koji prvi puta sjedaju u školske klupe, crtati grafikoni i uspoređivati s godinama koje su iza nas, zbrajati područne škole koje su o(p)stale, procjenjivati (ne)stručna zastupljenost učitelja pojedinih predmeta... Dakle, baš kao i u stihovima pjesme jednog svojedobno iznimno popularnog glazbenog sastava – sve je isto k'o i lani! Mada, možda je baš jedna pjesma istog sastava inicirala ideju da ove školske godine bude i malo drugačije, odnosno da nastava započinje jednom reprezentativnom vrstom glazbe – mnogo svečanijom i uzvišenijom. Ni manje ni više nego ‒ himnom! Ideja koja nipošto nije nova, ideja od koje se sad ograđuje kako tko stigne i može, ideja koja tjera na ravnodušnost u anketama budući da je velik broj onih kojima je svejedno... Inicijatori ideje u tome vide iznimnu važnost jer bi se time mladima usađivao osjećaj odgovornosti prema domovini i narodu. Nije čak ni toliko važno tko se prvi toga dosjetio, puno je važnija činjenica da se periodično pojavljuju svakojake ideje kojima se nastoji utjecati na kreiranje nastavnog procesa. Katkad inicijative kreću od onih koji ni na koji način nisu povezani s bilo kakvim procesom, kamoli nastavnim... Ne treba posebno isticati – spomenuti osjećaj odgovornosti prema domovini može se usaditi i na puno jednostavniji način od puštanja najsvečanije melodije, stajanja u stavu mirno i držanja ruke na srcu! Princip je vrlo jednostavan – odrasli bi trebali, osobito oni koji pune medijske i svakojake društvene prostore, to odgovorno ponašanje prema domovini neprestano pokazivati vlastitim primjerom. No, dok god bude vladao princip jednakih i jednakijih, dok će pojam snalažljivosti biti bliži lopovluku nego onome što bi zapravo trebao biti, dok svakodnevne laži budu u rangu alternativne istine, dok god stručnost ne bude imala prednost pred podobnošću, tako se dugo osjećaj odgovornosti prema domovini ne će „pojačati” slušanjem poznatih Mihanovićevih stihova koje je uglazbio Runjanin... Možda za početak da pokušamo zajedničkim snagama odstraniti anomalije iz velikog sustava te da djeci i doslovno (a ne samo deklarativno) pokažemo koliko je obrazovanje važno. Možda i da se pokuša prosvjetnim djelatnicima donekle vratiti ugled kakav su imali nekada pa da se konačno pusti struka (baš kao u onoj popularnoj uzrečici o institucijama!) da nesmetano radi svoj posao... Možda se i to stvarno jednom dogodi u (pre)lijepoj našoj domovini... Sretno nam, uspješno i odgovorno u dolazećim tjednima!