Pučka učilišta diljem zemlje upregla su sve resurse, pronalaze predavače koji će vikendom okupljati pomoćnike, a oni postaju svjesni da moraju odraditi više stotina sati teorijske i praktične nastave da bi došli do uvjerenja o kvalificiranosti za posao. Dolazeće vikende više ne će provoditi u druženju s obiteljima, već za tipkovnicom računala ili u školskim klupama kako bi mogli završiti određeni modul i biti pripravni za ono što ih čeka najesen. Hoće li se svi postojeći pomoćnici u nastavi zaista htjeti odvažiti na taj korak i sate i sate provoditi u učenju? Hoće li se pojaviti neka nova lica koja će se baš pronaći u navedenom i krenuti u nove izazove? Zna se koliko je novčano vrjednovan rad pomoćnika u nastavi ‒ financijska potpora nipošto nije atraktivna u vrijeme kad cijene oko nas divljaju i pokušava ih se obuzdati raznoraznim bojkotima. Možda će neki sadašnji pomoćnici u nastavi jednostavno dići ruke od svega i potražiti neki novi posao. Gdje ćemo onda pronaći nove radnike? I što će biti s učenicima koji tek kreću u prvi razred ili onima kojima će tijekom školske godine biti odobreno rješenje za pomoćnika jer ne očekuje se baš da će pomoćnika biti „u talonu”? I kako će ravnatelji škola objasniti roditeljima koji su navikli da je njihovo dijete do sada imalo pomoćnika u nastavi da ga, eto, s početkom nove školske godine više nema? Osobito onima koji bez pomoćnika ne mogu samostalno funkcionirati. Pitanja se samo nižu… Rješenja, naravno, uvijek ima i naći će se možda i u zadnji čas. Nismo li upravo mi Hrvati poznati po tome? Treba li, s obzirom na cjelokupnu situaciju, razmisliti o modelu sličnom onom o polaganju stručnog ispita – stvoriti pomoćnicima u nastavi uvjet da tijekom jedne godine uz rad moraju završiti navedenu edukaciju? Iako, kako dani odmiču, čini se da u školama ne će biti potrebna samo pomoć učenicima, već i svim zaposlenicima, budući da se njihovo mentalno zdravlje stubokom narušava. O agresivnim roditeljima koji sve više uzimaju stvari u svoje ruke već je sve ispisano, njih ni zaključana vrata ne će zaustaviti jer će (sukladno novom protokolu) iskoristiti dolazak na informacije da bi istjerali neku svoju pravdu. I ideja o zaštitarima nekako sve više pada u drugi plan. Ljudi koji bi radili u školama jednostavno nema dovoljno, a ako ih škole uspiju angažirati, onda se moramo suočavati s bizarnim situacijama poput one zagrebačke i opravdati činjenicama da su alkoholizirani ispadi tek „izolirani slučajevi”. Uz to (kao da ovo nije dovoljno) uključuju se i prijetnje bombama pa škola kao sigurno mjesto sretnog te mirnog učenja i odrastanja postaje tek sintagma na papiru... U svjetlu svega navedenog, ostaje tek pitanje ‒ hoće li se u neposrednoj budućnosti u školama sve više posezati za stihovima kultne pjesme TBF-a o „smaku svita” ili ćemo se i nadalje tješiti Krleženim „nigdar ni bilo” stihovima?