(Ne)važna fusnota

Već sam pisao o svojevrsnom besmislu da učenici u istim ožujskim tjednima pišu i nacionalne ispite i sudjeluju na raznim županijskim natjecanjima (gdje, naravno, također pišu provjere znanja). Situacija se, doduše, malo popravila, no opet postoje određena tjedna preklapanja. Očito se u školskom kalendaru ne može (ili ne želi) naći prostor koji će biti namijenjen isključivo projektu koji provodi Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje. Mada, neke stvari su općepoznate i bez dodatnih pismenih provjera znanja – zaključna ocjena učenika osmih razreda iz pojedinih predmeta sasvim je u disproporciji u odnosu na statistike nacionalnih ispita (dovoljno je samo u e-Rudniku pogledati koliko imamo odlikaša u završnim razredima osnovnih škola). Osmaši će najbolje rezultate i nadalje zasigurno imati u stranim jezicima, a najslabije u predmetima poput fizike ili matematike. Hoćemo li se, stoga, ipak vratiti „na staro” i kao uvjet za upis u srednje škole uvesti prijemne ispite (čemu neke škole već pribjegavaju) i hoćemo li ikada do kraja „zagrebati” pojam „male mature”? Ili ćemo i nadalje prebacivati lopticu odgovornosti s jednog kraja na drugi pa će sve ostati tek u domeni nekih stupčastih grafikona koje ćemo pokazivati na stručnim skupovima (i analizirati generacije učenika iz godinu u godinu), papagajski ponavljati da bi svaka radikalna promjena izazvala dodatni stres i učenicima i roditeljima te započinjati nove reforme sa svakim novim ministrom obrazovanja? Ako doista želimo ostvariti jedan od ciljeva nacionalnih ispita koji je svim školskim koordinatorima predstavljen krajem studenog na stručnom skupu u Vodicama te istinski „pridonijeti uspostavi usklađenoga i učinkovitoga sustava odgoja i obrazovanja te sustava kvalitete”, onda i u ovom dijelu trebamo svojevrsni zaokret. Dok ne prihvatimo ono što je svima vidljivo, nacionalni ispiti ostat će tek ispunjavanje forme. No, upravo zbog činjenice da je oko pisanja ispita angažirano mnogo ljudi koji se brinu o svim (pa i najmanjim) sitnicama, kao i da provedba navedenog ne košta tek „šaku” eura, rezultati se nikako se ne bi smjeli pretvoriti u nekakvu usputnu bilješku, već u jasan pokazatelj za korak naprijed. Pitanje svih pitanja ostaje i dalje isto – želimo li istinski taj korak i napraviti? Vrijeme neumitno curi…