Pravo i pravda

Pišem ovaj tekst potaknut sjajnim predavanjem koje sam nedavno imao prilike slušati na učiteljskom vijeću – jedna zagrebačka, sada već bivša ravnateljica (vratila se u razred nakon dva uzastopna mandata), „pobrojala” je taksativno što sve treba pripremiti kako donesena mjera ukora ili opomene ne bi „pala” nakon njezina donošenja. Na iznimno neposredan i zanimljiv način iznijela je svekolikom auditoriju životnu priču iz vlastitog okružja ‒ u njezinoj školi razredno je vijeće dodijelilo učenicima ukore (za koje bi se 99,9 posto ljudi koji uopće nisu povezani sa školama složilo da su ih itekako zaslužili). Štoviše, navedeno su đaci svojim neprimjerenim ponašanjem „zaradili” na mjestu posebnog pijeteta (Vukovaru) pa bi se vjerojatno s donesenim mjerama za počinjeno složili i oni koje se u našoj zemlji gotovo uvijek pita za mišljenje – hrvatski branitelji. Ipak, inspekcija je bila neumoljiva, pronašla proceduralne pogreške i poništila donesene pedagoške mjere. Uvijek može nedostajati jedan zarez, zapisnik, bilješka u e-Dnevniku, nepročitani pravilnik, zar ne? Davno sam povukao paralelu prosvjetnih inspekcija i stanica za tehnički pregled vozila – ako baš istinski žele, i jedni i drugi uvijek će pronaći nekakav propust! Ipak živimo u Hrvatskoj – maloj zemlji za velike mogućnosti... Stoga ne preostaje ništa drugo nego ovako otvoreno postaviti pitanja ‒ kakvu poruku ovim primjerom (i tisućama sličnih školskih primjera) šaljemo današnjoj mladeži? Rušimo li time i ono malo digniteta koji je preostao prosvjetnim djelatnicima? Dajemo li vjetar u leđa agresivcima zbog kojih se ispisuju čak i cijeli razredi? Nudimo li dodatnu mogućnost roditeljima da pokušaju izmijeniti čak i ono što se mijenjati ne bi smjelo? Možda će se neki nakratko pobuniti i reći da inspekcije ipak trebaju biti dosljedne i odrađivati svoj posao, no moramo li baš sve učeničke nepodopštine (koje postaju sve „kreativnije”) poništavati zbog neke pravne besmislice? Uostalom, postavljam pitanje i cijelom nizu odvjetničkih timova dok stoje iza roditelja koji formalno upućuju žalbe za svoje mezimce ‒ kažnjavamo li učenike, doista, svi mi u školama time što im izričemo pedagoške mjere opomene ili ukora? Ili ih zapravo usmjeravamo (gle čuda – i u riječi usmjeravanje nalazi se riječ mjera!) da shvate veličinu svog propusta i pokušaju u doglednom vremenu promijeniti ponašanje? Ne bi li upravo osnovna škola trebala biti temelj odgovornog ponašanja pojedinca ako već društvene norme nije usvojio u vlastitom domu? Nisu li, na kraju, sve škole uz obrazovnu dionicu i odgojne ustanove? Svi koji ste došli čitajući do ovoga retka itekako dobro znate odgovore na pitanja iz prethodnog odlomka. I gle čuda – odgovor je sadržan u riječi pravDA...