Smisao (nat)jecanja

Na pitanje zar baš mora biti sve toliko „nagurano” u istom tjednu naravno da nema odgovora, a „bode” i činjenica da nitko nije razmišljao o potencijalnim STEM genijalcima koji bi možda željeli ići na više natjecanja, no termini su ih (i njihove mentore također) vjerojatno odvratili od početne ideje. Pa doista, koji se četrnaestogodišnji učenik može kvalitetno pripremiti za toliko natjecanja u tako kratkom razdoblju? A na njihov (ili roditeljski) potencijalni upit – kako je moguće da se tijekom školske godine, prema svim važećim pravilnicima, u jednom tjednu može pisati točno određeni broj provjera znanja, a na natjecanjima ipak više – možemo svi tek slijegati ramenima...

Kad smo već kod brojki u kalendaru – kako je moguće da se ponovno u istom danu održavaju dva školska natjecanja (vjeronauk i hrvatski jezik)? Zar doista netko misli da ne postoji baš niti jedan učenik koji bi možda rado išao na oba? Manevarskim potezom i pomakom jednog od tih natjecanja u jutarnji termin problem se ne će riješiti. Postoji, naravno, i „korak dalje”, baš kao u onim reklamama koje završavaju s uobičajenim ‒ ali to nije sve! Opet je zamišljeno da se, primjerice, u istome danu održe čak i po dva županijska natjecanja – mladi tehničari/hrvatski jezik, vjeronauk/geografija i astronomija/kemija? Kakvu time šaljemo poruku učenicima osim da će neki u potpunosti upoznati ljepote svoje županije putujući s jednoga kraja na drugi? Neke naše županije iznimno su velike, a škole domaćini prilično udaljene jedna od druge... 

Već sam pisao o tome kako se samozatajni pojedinci (učenici natjecatelji) nerijetko u školama „bore” sami protiv sebe jer baš nema mnogo interesa za pojedina natjecanja, baš kao što sam i govorio da se katkad čini da su to, zapravo, provjere neznanja jer se stječe dojam da se pojedina pitanja izvlače iz kojekakvih fusnota kako bi se natjecateljima dodatno „zapaprilo”. Upozoravao sam i na činjenicu da za takvu djecu ne bi trebalo štedjeti i podvlačiti neku administrativnu crtu kod malog broja pozvanih na višu stepenicu natjecanja, nego im dopustiti da u potpunosti razviju svoj potencijal.

Jednako tako, javno sam isticao da bi trebalo smanjiti dodatnu „papirologiju” – ako već imamo odličnu aplikaciju kroz koju se lagano prelazi i klikom miša dolazi do svih podataka i statistika, je li baš nužno da se i nadalje ispunjavaju razni obrasci, printaju ekselice, „sto puta” upisuju kojekakve zaporke?

I pri kraju, ne i manje važno – dodatni stres učenicima odraslim u digitalnom dobu (koji sve manje pišu, a sve više tipkaju) radimo i neprestanim „presingom” da na natjecanjima nipošto ne smiju pogriješiti i nešto prekrižiti/precrtati jer im odgovor ne će biti priznat. A onda sastavljači testova već na samom početku školskih natjecanja pokažu vlastitim primjerom kako se itekako može pogriješiti poslavši krivo napisana rješenja (pa onda, bez riječi isprike, brže-bolje nekako „poprave štetu” i samo objave nove odgovore kao da se ništa nije dogodilo).

Je li konačno stiglo vrijeme za potpuni „reset” vezan za provedbu natjecanja ili ćemo se i dalje uvjeravati da „sve je super i sve je za 5” te se pojedinih pitanja sjetiti tek u veljači iduće godine? Kako bivam sve stariji, nekako mi se čini da nije bez razloga da se riječ natjecanje rimuje s imenicom jecanje...