Svi smo mi ‒ koordinatori

Navedeni „sretni dobitnik” trebao bi obavljati koordiniranje i provođenje preventivnih aktivnosti usmjerenih na sigurnost djece u prometu, sudjelovati na stručnim edukacijama, educirati učitelje i nastavnike o temama vezanima za prevenciju i sigurnost u prometu, surađivati s nadležnim institucijama (uključujući MUP i jedinice lokalne samouprave), redovito komunicirati i izvještavati voditelja školskih preventivnih programa o provedbi te predlagati dodatne aktivnosti vezane za sigurnost. Opis poslova nije fikcija autora ovog teksta, već prijepis natuknica spomenutog dopisa. Na prvi pogled – sjajno! Tko ne bi želio imati nekog takvog u školi? I tko ne bi želio utjecati na dodatnu sigurnost djece u prometu? Na drugi pogled – ne baš tako sjajno! Tko bi u školama to zapravo trebao raditi i tko je već sada dovoljno educiran da krene s provedbom? Dopis je možda izgledom taksativan, no odgovornost je iznimno velika pa se s pravom postavljaju pitanja u ravnateljskim krugovima – s koliko se sati zadužuje navedena osoba, hoće li to biti nekako dodatno honorirano (znamo odgovor, naravno) i mora li, u slučaju da se nešto dogodi, koordinator preuzeti dio svoje odgovornosti? I je li ovo još jedno u nizu prebacivanja odgovornosti nadležnih institucija na same škole? Ako već našim ustanovama u nazivu stoji da bi se ponajprije trebale brinuti o odgoju i obrazovanju djece, postoje li institucije koje bi se isključivo trebale brinuti o sigurnosti? Znamo odgovor, naravno... Čudne li koincidencije – bjelodano je da se sigurnost dodatno može osigurati raznim prevencijama, a mi, kako stvari stoje, ove godine u školama tek započinjemo s Abecedom prevencije. Postoji, naravno, i onaj neizbježni „komadić kolača” – represivni dio koji će utjecati na dodatnu sigurnost. Možda bi, već u startu, puno bolja metoda bila da se poveća broj uniformiranih osoba koje će se rasporediti na cestama u okružju škola – navedeni će „iz prve ruke” vidjeti kako se nemilice krši ograničenje brzine, ne poštuju prometni znakovi i vozi u zabranjenom smjeru. U skladu s omiljenom izrekom Hrvata ‒ sve je dobro dok je dobro... U konačnici – svi smo mi u školama svakodnevni koordinatori koji se nastoje brinuti o sigurnosti djece, samo što na neke stvari baš nikako ne možemo utjecati. Siguran sam da bi mnogi učitelji više voljeli da im se povećaju ovlasti (i zaštiti ih se od sve agresivnijih roditelja), nego da im se dodijeli još jedna u nizu funkcija koja to, zapravo, i nije...