U najboljem interesu djeteta

Doduše, njezino dijete već je odavno odraslo, no to za „malu zemlju velikih mogućnosti” i ovu priču nije pretjerano bitno. Ono što je važno, usto i neprijeporna činjenica, jest podatak da se broj bizarnih situacija i u školama s godinama proporcionalno povećava te da ih svakodnevno ima sve više... Inspekcije poništavaju pedagoške mjere zbog proceduralnih razloga, „krivo stavljenih zareza” i nenapisanih riječi u zapisnicima, roditelji prijavljuju fiktivna boravišta i upisuju svoju djecu kamo god žele (a organi reda nemoćno sliježu ramenima), centri za socijalnu skrb, po novome zavodi, „odvode” djecu od jednog do drugog rastavljenog roditelja pa onda učenici u nove škole dolaze i u posljednjim tjednima nastave (s negativnim ocjenama, dakako), a ravnateljima i učiteljima ostaje tek zdvajati nad sudbinom i slušati prozaične savjete. Pogađate o kojoj se rečenici radi – napravite sve u najboljem interesu djeteta... Upravo s tom mišlju vodiljom već godinama ignoriramo činjenicu da se učenici samo na temelju svojih ocjena upisuju u srednje škole (olakotna okolnost leži u činjenici da nitko ne ostaje neupisan jer je u školama više mjesta no učenika), radimo sve da bismo, tobože, smanjili stres mladim osobama (a nekako se čini da se upravo taj segment povećava na svim razinama), iz godine u godinu pratimo statistike i bilješke vezane uz nacionalne ispite koje su sasvim u disproporciji sa zaključnim ocjenama (no tko u Lijepoj Našoj mari za to?) te uporno najavljujemo reforme koje se rasplinu svakih nekoliko godina kao da ih nije ni bilo. HNOS nam se iz današnje perspektive čini kao znamenita zbirka Ivane Brlić-Mažuranić, Školu za život više apsolutno nitko i ni ne spominje, a općeniti je dojam o gotovo nečujnoj cjelodnevnoj školi da se svatko snalazi kako umije i zna. Sve u najboljem interesu djeteta, zar ne? S druge strane, iako se broj učenika u osnovnim školama rapidno smanjuje (pa ćemo najavljen jednosmjenski rad vjerojatno dočekati i „prirodnim putem”), sve se više sugerira odgoda upisa djece u školu jer su neki potpuno nespremni za boravak u školskim klupama. Naravno, pedagoška služba i školska liječnica koji testiraju svu djecu tek predlažu odgodu, a konačnu odluku ipak donosi roditelj koji se nerijetko i ne slaže s mišljenjem stručnih ljudi. Treba li uopće napominjati – radi to u najboljem interesu svog djeteta... Sve je više i učenika s teškoćama, a pod pojmom inkluzije katkad se provlači i ono što objektivno ne bi smjelo. Specijalizirane ustanove često su (pre)pune pa se nekako pronalazi mjesto u redovnim razrednim odjelima, a osobe koje bi trebale pomagati djeci kadšto ni „svijećom” ne možete pronaći. Zahtjeva za pomoćnicima u nastavi sve je više, osoba koje bi to željele raditi sve manje, a njihove edukacije i znanje vezano za teškoće pojedinog djeteta sve su „tanje” pa ste nekad prisiljeni odabrati opciju „bilo tko, samo da nije nitko”. Je li i to u najboljem interesu djeteta, procijenite sami... Kako god okrenemo, rad u školama postaje sve