Ni med cvetjem ni pravice…

Stotinama tisuća pa i milijunima godina naši daleki preci, koji su se odmakli od braće primata ˗ čimpanza, orangutana i gorila ˗ te koristeći palčeve razvili i neke misaone regije u mozgu, pregrijavali su sve do današnjih dana neuronske veze u sivoj kori ne bi li došli do rješenja ove mozgalice. I konačno, hrvatski vrli muževi došli su do epohalnog odgovora: sve društvene nepravde treba što prije ukloniti i uspostaviti pravedan sustav u kojemu će svatko za jednak rad biti i jednako plaćen.

Prekrasno rečeno, gotovo utopistički, na milimikron udaljeno od one maksime po kojoj će svatko dobivati prema svojim potrebama. I rodila se tako Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama odnosno njezin prijedlog nacrta ili nacrt prijedloga oko kojega se tjednima lome sindikalna koplja, štitovi, buzdovani, a bogme i stavovi, a Vlada samo mudro šuti, tu i tamo izbaci poneku kurtoaznu rečenicu, pohvali se uspjesima u posljednjih nekoliko petoljetki i nevjerojatnim rastom plaća zaposlenika u državnim i javnim službama koji bi sada eto, nezadovoljni kakvi već jesu, tražili kruha preko pogače. I zamislite, u tome upravo prednjače, prema Vladinom tumačenju, upravo oni kojima bi plaće trebale najviše porasti ˗ zaposlenici u obrazovanju i znanosti, od spremačica do rektora. I ne vidi ta masa da će im „Reforma svih reformi” ispraviti dosadašnje nepravde, vrednovati rad koji državni i javni službenici obavljaju te ih ubuduće motivirajuće plaćati ˗ ponavljaju iz Vlade. 

A kako to izgleda u stvarnom životu? Visokoobrazovani kadrovi u obrazovanju smješteni su u sedmi od 16 platnih razreda. Meni se to čini prilično loše s obzirom na činjenicu da je obrazovni sustav najškolovaniji s najvećim udjelom VSS među zaposlenicima. Primjerice,

osnovnoškolski učitelj ili srednjoškolski nastavnik (koeficijent 1,97) saznao je da ovom društvu vrijedi manje od čuvara prirode u ustanovi za zaštitu prirode (2,10) ili stručnog savjetnika za trening i obuku konja u Državnoj ergeli u Đakovu (2,20). Bez obzira na uporno inzistiranje da je to koeficijent za samo DVA zaposlenika u cijeloj Hrvatskoj, jasno je da se u ovom društvu više isplati trenirati konje nego odgajati i obrazovati djecu.

Tajnik školske ustanove ili voditelj računovodstva u školi (1,97) imao bi petnaest posto manji koeficijent od tajnika Državne vatrogasne škole (2,30) ili tajnika u nekom drugom javnom sektoru, a posao im je i po sadržaju i po opsegu sličan ili isti, a voditelj računovodstva u drugim sektorima je na 2,45. Ili, čistačica/spremačica u školi koja se ubija na 800 kvadrata imala bi koeficijent (1,06), a u zdravstvu i socijalnoj skrbi (1,15). Potonjima je puno teže jer pobrišu prašinu u tri kancelarije i šefovima skuhaju kavu.

Docent (2,80) na fakultetu bi prema uredbi vrijedio tek za 0,1 više od doktora medicine ili zubara na specijalizaciji. Docent je doktorirao, u sustavu znanosti i visokog obrazovanja je desetak godina, piše znanstvene radove usporediv je s početnikom (specijalizantom) u sustavu zdravstva. Redoviti profesor s dvadesetak i više godina znanstvenog staža (3,60), državi vrijedi manje od doktora medicine specijalista, a ravnatelj doma zdravlja (4,45) vrijedi više od dekana jednog fakulteta!? 

Je li to ispravljanje krivih Drina, nepravdi koje se kroz društveno vrednovanje, ali i preko debljine platne vrećice desetljećima ponavljaju i to uvijek u korist štete prema zaposlenicima u znanosti i cijeloj obrazovnoj vertikali. Plastično je to oslikao i ministar Fuchs izjavivši nakon sindikalnog prosvjeda na Markovom trgu kako oni koji prosvjeduju trebaju pogledati kolika će im povišica leći u plaći za ožujak, a ne stalno gledati oko sebe i uspoređivati svoj s tuđim koeficijentom. Naravno, jer ispravljanje dosadašnjih nepravdi spomenutom uredbom učinkovito je jednako toliko kao da gonoreju, seljački rečeno triper, liječite tako da presvučete gaće.