Avion, i to zlatni

S vremena na vrijeme dobijem poziv iz pokoje škole kako bih se podružila s njihovim zainteresiranim učenicima. Ima ih još koji žele vidjeti uživo nekog od pisaca što pišu za djecu. Nekom mojom srećom ja sam ponegdje zastupljena u čitankama i rado se odazovem, pogotovo kad mi je škola blizu, i fizički i duši.

Stari su ljudi znali govoriti da se djeca i stari mogu u mnogočemu dobro razumjeti. I zaista ti moji susreti s djecom osvježili su me i potaknuli da na život gledam nešto vedrije, jer djeca imaju katkad energiju koja može obasjati dušu i unijeti neku ljepotu i svjetlost koja nas potakne da život ugledamo s vedrije strane. Samo su djeca u stanju vratiti optimizam i nadu.

Osobito je zanimljivo biti s učenicima prvih razreda, tu se čisto osjeti ona silna želja da se čuje i vidi mnogo toga zanimljivog i nepoznatog, ali da se odmah zatim i njima pruži prilika da kažu ono što je njihovu dušu dirnulo i što žele prenijeti onima koji to žele čuti i razumjeti. Da, začudno je koliko djeca imaju potrebe da se njih sluša, pa i njihove stavove poštuje.

Ja sam kroz svoje priče i pjesme uvijek nastojala da djeci istaknem ono što je u životu lijepo i dobro, što čovjeka može usrećiti i dati smisao. Svakako, umjetnost je od davnina imala svrhu da bude užitak, ali i pouka.

Budući da sam u pretprazničko vrijeme bila u jednom prvom razredu, imala sam želju dječicu podsjetiti što je to lijepo i vrijedno pa se mora slaviti i radovati se. Blagdansko je vrijeme obično i vrijeme kada se dobivaju darovi, ali se i ponešto može darovati.

Običaj je dosta čest da djeca pišu pisma u kojima iskazuju svoje želje, što bi najviše voljeli dobiti i što je to vrijedno što očekuju i čemu se nadaju. Naravno, želja je uvijek tako mnogo i nema baš izgleda da se sve one ispune.

Kad su počeli nabrajati, tu nije bilo kraja. Pokazalo se da zaista nisam dovoljno informirana jer su mnogi od njih poželjeli i neke stvari za koje uopće nisam znala ni da postoje. Nije ni čudo, ja i jesam baka iz prošlog stoljeća, ali ipak sam se nadala da ima nešto u životu što ima trajnu vrijednost.

Žalosno je bilo i to što se nisu djeca uopće sjetila da postoji i ono nešto što se ne kupuje i ne prodaje, a može se pokloniti, čak i nužno potrebno darivati i poklanjati svakodnevno. A to je ono što ustvari svaki čovjek može imati i sretan je onaj koji zna i može to darivati.

Zanimljivo je bilo i to što djeca nisu imala potrebu spomenuti da bi eventualno i oni nešto mogli darovati nekome koga bi obradovali.

Tu sam se ja prisjetila kako je nas naš stari učitelj sredinom prošlog stoljeća naučio da se uvijek može naći nešto što ćemo nekome dati. Tako smo za naše roditelje i za bake i djedove pripremili priredbu i to je bio dobar poklon za sve. Osobito je bilo svečano kad smo zajedno otpjevali pjesmu „Svim na svijetu mir veselje”. Tu su još osim svega bile pohvale za sve vrijedne učenike naše škole, koji su očistili školsko dvorište. A svi smo ustvari bili ti vrijedni.

Nažalost, nisu dječica ni dalje pokazala neku osobitu volju da razgovaramo o poklonima koji nemaju materijalnu vrijednost, nego ono što se može vidjeti, dodirnuti, pojesti, popiti. Nisu oni krivi, nitko ih tome još nije naučio, a ne znam ni ja jesu li moje pjesme i priče koje sam im napisala i pročitala bile dobre za tu priliku...

Kad sam ih pitala na kraju da još jednom kažu što bi najviše željeli, dobila sam veoma tipičan odgovor za današnje doba.

„Ja bih ipak najviše volio avion, i to zlatni!”, reče mi sasvim odlučno sedmogodišnje djetešce.

„Pa što bi s njime, ti i ne znaš voziti avion!”, kažem mu.

„Lako bih zato kupio pilota”, odgovori mirno.