Dani sreće i radosti

Svi praznici i slobodni dani očekuju se radosno, ali zimski praznici i blagdani koji slijede uvijek su obilježeni posebnim događanjima koji sve usrećuju, a osobito djecu.

Pripreme za Božić i Novu godinu počinju u mnogim školama već na početku školske godine. U planovima i programima potrebno je osigurati određena materijalna sredstva, a onda i odabrati učenike, naravno i nastavnike koji će to sve planirano i izvesti. Svakako da nisu nikad sve škole u mogućnosti za praznike organizirati manifestacije koje će zadovoljiti sve učenike kao i njihove roditelje. Zaista ima sredina gdje se angažiraju roditelji, pa i određene organizacije i udruge koje su spremne pripomoći materijalno i moralno svaku aktivnost u školi, pa i sudjelovati aktivno u radu s djecom.

No nemaju sve škole baš mnogo sreće, u nekim sredinama gdje se čak poslovi prosvjetnih radnika podcjenjuju osobito kad su u pitanju one izvannastavne aktivnosti, nije nikad lako pripremiti priredbe, natjecanja i uređenje okoliša i druge oblike kojima se manifestiraju sadržaji i narodni običaji vezani za te blagdanske dane. Kroz takve manifestacije mogu se afirmirati svi oni oblici života koji čovjeka mogu oplemeniti, dijete poučiti što znači poštivati ljudske vrijednosti kao što su bogatstvo društvenog života, povezanost lokalne zajednice u zajedništvu radosti i u dobru i solidarnosti čovjeka u dobru i zlu. U takvim trenutcima dijete će shvatiti da nije sreća i radost samo u materijalnim vrijednostima, nego mnogo veće bogatstvo čovjek može pružiti u duhovnim vrijednostima.

Nažalost, u našem vremenu nekako se mnogo više pažnje i mara daje nekakvim materijalnim vrijednostima koje nisu samo lažne, već bezvrijedne, čak i štetne. Posebno je zabrinjavajuće što se baš tim stvarima pripisuje važnost i dižu se toliko visoko da postaju cilj života. Iza toga svega događa se mnogim pojedincima da ne vide nikoga oko sebe i misle da materijalnim dobrima mogu usrećiti sebe. Takvih je zaista već previše i morali bi shvatiti da sreće nema za ljudsko društvo, ako je ona samo u materijalnom bogatstvu, a duhovnog života nema, ni ljubavi za drugog, osim za sebe.

Primjera za taj i tako iznakažen i bijedan način života imamo, nažalost, baš za vrijeme blagdana i praznika. Prava je poplava silnog šunda i smeća koje se dovozi iz cijelog svijeta, zatrpani su svi dućani, izlozi, uličice, parkovi, trgovi, balkoni i prozori, jednom riječju, sve. Tu nema sadržaja koji bi čovjeku govorili o vrijednostima ljudskog života, ljepoti Novorođenoga, koji je stigao da čovjeka spasi baš od onoga svega čime se zakitio i oko sebe nakupio toliko toga suvišnog i bezvrijednog.

Uzalud ćemo govoriti o sreći ako je nismo u životu doživjeli i našu djecu učili i poticali da život svoj ne žrtvuju samo zato da steknu mnogo novca, skupe stvari, da zgrabe što god mogu po svaku cijenu, a tada umiremo duhom siromašni, zaboravljeni ili prepoznati po zlu, mržnji, zgrtanju i otimanju.

Mnogo toga oko nas kao da je napravljeno samo zato da čovjeka odvede u svijet bez srca i duše. Kao da je čovjek stvoren samo da se najede, napije, rasipa i zadovoljava samo sebe, svog jedinog sebe.

Ako već samo govorimo da želimo sreću i radost, onda bi je morali znati zaista i s drugima dijeliti. Ako nešto poklanjamo drugima, neka to bude vrijednost koja će zaista oplemeniti onoga koji taj poklon dobije. Ako nekoga kitimo zlatom, neka onda nešto „zlata” nosimo u dušama.

I djecu našu i učenike za blagdane trebamo obradovati poklonima, ne samo lažnima, nego nečime što osim sjaja nosi u sebi poruku i sjećanje na ljude koji su čovjeka pokušali očovječiti, a eto bilo ih je koji se su znali žrtvovati i za druge.

Ako ne možemo mnogo, ali barem nešto učinimo za druge. Onda će i naša djeca biti sretnija i pametnija od nas.