Pripremamo sadržaj…
Možda ćemo u povodu Praznika rada pojesti grah s kobasicama, a rad ćemo i dalje prezirati, jer ne može nam na ovakav način života biti bolje, nama ni ikome tko rad ne cijeni. Ipak, ostaje nada jer ima mladih koji na svu sreću vide nešto više u budućnosti
Napeto je već i uzbudljivo u školskim klupama jer se ubrzano primiče kraj školske godine, a to zabrinjava sve. Čak i oni roditelji koji su izbjegavali susrete s razrednikom, počinju se raspitivati kakvi su izgledi da njihovi potomci postignu zadovoljavajući uspjeh. Ipak je najteže onima koji završavaju osmogodišnje školovanje i razmišljaju što odabrati, koje zvanje i zanimanje. Ima velikih želja, ali mogućnosti nisu svima jednake. Lijepo bi bilo odabrati nešto što ne zahtijeva mnogo napora i truda, a lako je završiti i dobiti neko dobro mjesto uz pomoć neke utjecajne rodbine. No za to baš nemaju svi prilike.
Od mnogih zvanja i zanimanja neki su već digli ruke. Raditi u građevinarstvu nije uopće otmjeno, pa ni u turizmu ne cvatu baš samo ruže, treba dobro potegnuti i raditi danju, a bome i noću, da se zaradi nešto pristojnije. Poljoprivreda pak traži da se radi cjelodnevno, a onda udari suša, poplava, tuča potuče gorice, oluja otrese voćnjake i nemaš ništa, kokošja kuga dobro dođe samo onima koji imaju klaonice, pa se zbog svega toga diglo ruke od svih poljoprivrednih poslova. Istina, ostalo je nešto starijih koji još nisu odustali.
Stjecajem okolnosti, ja sam imala sreće što sam doživjela nešto lijepo. Naime, pokvario mi se plinski bojler, morala sam tražiti majstore koji bi mi pokušali popraviti moju starudiju. No bojler je star gotovo koliko i ja pa se nije moglo lako naći majstora. No, kako sam rekla, imala sam sreće i unuk mi je pronašao svoga prijatelja. Dijete je vješto i vrijedno i on je radeći dva dana na kraju uspio zakrpati sve rupe na starom bojleru i sada opet imamo tople vode.
No nije priča samo o toploj vodi, priča je i u tome što je mladi majstor pripomogao sve za sobom pospremiti. Kad je odlazio i kad sam brojila nešto novca da mu platim, rekao je da ne moram baš sve odmah platiti ako nemam, jer i on ima kod kuće baku i djeda pa dobro zna kako se teško živi. Ja jesam na sreću ipak imala toliko, ali sam se rasplakala kad mi je rekao da je on toga dana obišao dvadeset obitelji i popravljao sve što se popraviti moglo. Bio je to mladi majstor Luka i sretni smo što imamo takvih.
Da, to su naši mladi, to su naša djeca, koji vole i poštuju ljude, koji hoće, mogu i znaju raditi i znaju živjeti od svojega rada, samo što ima previše onih koji im tko zna zbog koga i čega ne daju da slobodno rade, nego nabacuju često neke zakone i pravila kojima otežavaju štošta, osobito onima koji mogu trpjeti.
Ima mladih kod nas koji jednostavno nisu ni imali prilike vidjeti i cijeniti one koji znaju i hoće raditi jer se to kod nas „ne nosi”. Mi vrištimo od sreće ako se naši momci dobro znaju potući zbog nogometne lopte. Slave se i veličaju konjske utrke, magareća sijela i prela, ali one koji rade, koji šute i trpe, nisu nigdje slavljeni, o njima nema blistavih reklama, donacija, ni poticaja.
Nekako smo pogubili osjećaje, što je to uopće vrijedno ljudima i potrebno čovjeku da preživi. Nemamo dovoljno svijesti i mislimo da se može živjeti od toga da se samo neki ritaju za loptom i da se samo time ponosimo u svijetu.
Eto tu negdje će biti i 1. svibnja, Praznik rada. Možda ćemo tim povodom pojesti grah s kobasicama, a rad ćemo i dalje prezirati, jer ne može nam na ovakav način života biti bolje, nama ni ikome tko rad ne cijeni.
Ipak, ostaje nada jer ima mladih koji na svu sreću vide nešto više u budućnosti. Praznik možete proslaviti i radom, rad umiruje i liječi.