Pijanci nisu junaci

Iz bijelog svijeta stižu nam razne vijesti o nama, neke nas obraduju, a neke ražaloste. Osobito nas razveseli kad naši mladi postignu zapažane uspjehe, a rastužimo se kad saznamo, nažalost, neke negativne pojave koje ne možemo izbjeći, a nas upozoravaju da spadamo u red onih zemalja koje imaju problema.

Tako smo nedavno mogli doznati da u našoj zemlji imamo prevelik broj pijanaca u odnosu na naš broj stanovnika, dakle spadamo u sam vrh onih koji ne mogu odoljeti ovisnostima, koje nam otežavaju i uništavaju život. Najgore od svega, tragična je činjenica da i naši mladi podliježu tome, što im vrlo brzo može izazvati teške, tragične posljedice.

Nema potrebe navoditi primjere iz svakodnevnog života, gdje možemo vidjeti kako tragično mogu završiti oni nesretnici koji se prepuste opijatima raznih vrsta. Počevši od alkohola, heroina, koji su odavno poznati, neki zli duhovi izmišljaju i proizvode svakodnevno različite otrove kojima navode nesretnike da se prepuste životu nedostojnom čovjeku. Tragično je u tome svemu zlu da nesretnici za sobom nekada povuku i svoje bližnje, pa i cijelu obitelj na taj način unište. 

Pošasti ovisnosti preplavljuju cijeli svijet, ali je zabrinjavajuće što se one sve više šire. Kad se takve pošasti razbuktaju, onda je to teško spriječiti i još teže liječiti. Možemo se samo pitati tko su krivci i nositelji toga opasnog zla. Jesu li krivi roditelji, škola, društvo, institucije? Ili smo krivi svi zajedno. Ipak bi se moglo reći da su za ovisnost o alkoholu najčešće krive obiteljske prilike, odnosno neprilike i roditeljska nebriga, a za druge opijate najprije će dijete naći poticaj kod svojih prijatelja.

Škola i druge institucije kasno mogu doznati i nisu u stanju ni spriječiti ni liječiti. Škola bi ustvari morala biti ona koja će obrazovanjem dijete naučiti razlikovati najprije ono što je u životu bitno od nebitnoga, što je istina, a što je laž, što su zaista vrijednosti i cilj života, a što su varke, laži, zablude, stranputice... Na kraju, moralo bi se znati razlikovati što to čovjek mora, a što ne smije da bi uopće mogao opstati kao čovjek, ljudsko misaono biće.

Mislim da smo u biti u tome najviše zakazali svi od reda. Jednostavno se ponašamo kao da nije nikoga briga da se djeca nauče razlikovati do postoji dobro i zlo, da se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava.

Kao da smo ugreznuli u neku baruštinu u kojoj se utapamo, jer nas vuče samo ono materijalno. Došlo je dotle da se za novac kupuje sve, ništa ga više ne može maknuti s trona. Laž golema nadvila se nad ljudski rod, zablude i surogati zavladali su skoro u svim oblicima društva i samo ponekad ponegdje javi se tračak nade da se možemo toga osloboditi. 

Ne možemo se više nadati ni zavaravati da će nas netko drugi spašavati, ako sami ne stanemo na stranu dobra i suprotstavimo se zlu koje sikće sa svih strana svijeta. Nemilice zagađujemo vodu, zrak, Zemlju i nebo, a još je opasnije od svega što smo zapustili duh. Čovjek i ljudski rod ne mogu opstati bez duše.

Djecu moramo nekako potaknuti da spoznaju što je to što ih čini čovjekom. Moralo bi nam svima biti jasno da se to ipak ne može postići mobitelima i umjetnom inteligencijom, djecu ne možemo odgajati online nego im se mora pokazati i dokazati da se ne može biti ošamućen otrovima raznih vrsta i tako egzistirati u društvu. 

Nitko se ne može junačiti i ostvarivati nikakvo dobro i sreću, ne može se boriti i izboriti ni za što vrijedno ako nije trijezan i svjestan. Taj posao zaista nije lagan, ali mora se uraditi. Školi za to treba dati konačno odgovarajuće mogućnosti.