Rodu o jeziku

Stoljećima su se mnogi naši ugledni ljudi, znanstvenici, književnici, učitelji, pedagozi i drugi svjesni vrijednosti svoga materinskog jezika, žestoko borili za hrvatski jezik. Nikada to nije bio lak posao, nego se moralo uložiti mnogo truda, pa čak i vlastiti život da bi se postiglo sve ono što jednome narodu treba.

Jezikom se čovjek sporazumijeva, iskazuje svoje osjećaje, kreira usmenu i pismenu književnost, temelj je mnogih znanosti i čuva mnoge bitne osobine i duh jednog naroda.

Jasno je onda da je nužno i da se od najranijih dana mora učiti dijete govoriti svojim materinskim jezikom i na njemu komunicirati. Logično je da se najprije roditelji posvete tome važnom činu, a zatim škola i sve druge institucije koje već postoje i kojima je zadaća da se o ljepoti i vrijednosti toga bitnog čovjekova blaga vodi briga.

No ne može se nikako reći da naš jezik danas ima ono zasluženo i počasno mjesto koje mu pripada, čak što više, stanje je u mnogim slučajevima zabrinjavajuće. To se može vidjeti na sve strane i došlo se dotle da se više ne razumiju roditelji i djeca jer ne govore više istim jezikom. Ta se činjenica dokazuje na svakome koraku u kući i školi, na ulici, u sredstvima svih mogućih modernih medija, u udžbenicima, u tisku, ukratko ‒ na sve strane.

Jedna bizarna činjenica dokazuje dokle smo došli, naime, na ovogodišnjoj se maturi pokazalo da naši učenici najlošije rezultate pokazuju iz hrvatskog jezika, a najbolje iz engleskoga. Činjenica da dobro znaju engleski nije sama po sebi loša stvar, jer se mnogi već spremaju u bijeli svijet gdje će im itekako dobro doći poznavati engleski, ali da baš najlošije rezultate pokazuju iz materinskog jezika svakako je obeshrabrujuća. Tim više što je naš hrvatski jedan od najljepših jezika, osobito je to vidljivo u književnosti. 

Nadalje, ljepota i bogatstvo našeg jezika može se vidjeti i po dijalektima, kajkavskom i čakavskom. Mnoga književna djela pokazuju kako se može, koristeći dijalekte, obogati i dramska umjetnost.

Međutim, sva ta ljepota i bogatstvo našeg jezika bacaju se tako često u zapećak i kad je u pitanju financiranje, onda se na prva mjesta naguraju najrazličitije druge vrijednosti i novac se slijeva u mnoge torbe debele, to se vidi i zna što su za nas vrijednosti, bolje znate od mene, pa ja to ne smijem pisati. 

Osvrnimo se samo na ulice, pogotovo u gradovima. Natpisi trgovina, lokala, uslužnih radnji, sve je lijepo napisano nekim stranim jezikom, da se valjda bolje razumije. A i roba u trgovinama rijetko je napisana hrvatskim jezikom, pa ne možeš znati što u stvari kupuješ, kakav je sadržaj onog keksa, sokova, mlijeka, je li mlijeko slučajno kravlje, kokosovo, palmino, sojino. A tek naši mediji što nam reklamiraju i nude!? Tu i tamo pojavi se neka emisija o jeziku. Ali zato, pjeva se engleski na svakom dugmetu koje pritisneš, pjevaju naše ljepotice engleski, da ne bi možda baka razumjela smisao pjesme, koja zapravo i nema uopće nikakvog smisla, nego se ponavlja pola rečenice valjda pedeset puta. Kaže se ‒ tko pjeva zlo ne misli, ali je zlo ako baš onaj tko pjeva ne misli baš ništa. Na ekranima se još mnogo slikaju kuhari i kuharice, to je dobro jer nam treba zbog turizma, ali je problematično što ti meštri ne kuhaju ono što kod nas rađa i što smo mi stari kuhali. To se čmare najčešće neke finote, koje nisu nama poznate, nego odnekud izdaleka, nešto egzotično, no pripitomila se ipak pizza i na nju su se namamili čak i djedovi, najjeftinija je ipak krumpiruša, pa je dostupna čak i penzionerima.

Sad se svi moramo dobro zamisliti, kako se možemo izboriti za naš lijepi jezik i kako ga vratiti u naše škole, našoj djeci, unucima i praunucima? No, što je s našim dijalektima, tako duhovitima i bogatima? A tek kako početi čitati naše knjige?

Ipak, nije dobro da budemo pesimisti, vjerujemo u našu djecu, kad su naučili engleski, valjda će i hrvatski, kad se kući vrate.