Školske učionice uglavnom su utihnule, ali školska godina još traje i na redu su oni poslovi, gotovo nevidljivi, ali teški, za koje bi se moglo reći da su nevidljivi svima onima koji su već davno zaboravili kako škola izgleda iznutra. Jedan od najtežih poslova je zaključivati ocjene, kad više nema dana ni mogućnosti da se popravi ono što je otišlo niz vodu. Ne bi se moglo reći kome je teže, učenicima ili nastavnicima, za roditelje se više nema što reći, oni koji još tu i tamo obilaze školske hodnike ne bi li eventualno što popravili nekim poprečnim putem, nemaju više prilike. Ipak je najteže maturantima, njih pritišće najviše ono što su već davno zaboravili i sad moraju zagrijati dobro svoje stolce kako bi im se vratile u sjećanje sve one definicije koje su bubali napamet, a nikada im nije bilo jasno značenje, ni smisao. One silne matematičke formule za koje su uvijek mislili da im nikad više neće trebati u životu, pa tek fizika, pa kemija, tu se opet učilo toliko toga što su zaboravili čak i oni koji su pisali udžbenike. Navodno je ipak najžalosnije što su najlošiji uspjeh pokazali iz našeg dragog i lijepog materinskog jezika. Kako i neće kad ga je sve manje, kamo god se okreneš, na sve strane samo tuđi, stranjski jezici. Klinci u vrtiću ne razumiju što je kruh i žemlja, što je mlijeko i sir. Navikli su jesti lazanje, pjevati pjesme na nekim tuđim jezicima, čak i psuju na engleskom. Ipak, nema smisla govoriti ono što je bilo, nego osjećam potrebu predložiti, kao mnoge bake i djedovi, da se mnogo toga, što se pokazalo sudbonosnim i lošim za naše potomke možda moglo izbjeći. Naime, dokazano je da su danas mnoga naša djeca nesretna, osamljena, nedruštvena i traže sreću u stvarima koje ih učine još nesretnijima. Prerano pokušaju sreću naći u nesreći. Alkoholizam se približava čak i vrlo mladima, pa zatim otrovni opijati zavlače se podmuklo i opasno, kao navika maloljetnicima pod kožu. Sve to nije moguće na vrijeme ni prepoznati, ni sprječavati, jer su djeca bez nadzora, nitko se nema vremena baviti ni svojom djecom, a kamoli da imamo dovoljno institucija koje bi nadzirale i vodile brigu o slobodnom vremenu i ponašanju djece kad su bez nadzora. Svoje frustracije i neuspjehe djeca moraju negdje pokazati, pa onda stradavaju slabiji i nevješti u sukobima dok ih siledžije napadaju i zlostavljaju. Tako izazvani i sami s vremenom mogu postati zli i zlostavljači mlađih. Ja ne mogu baš mnogo više pomoći, ali bih rado preporučila da se slobodni dani koji slijede svakako iskoriste i da se o djeci vodi mnogo više brige. Jer ne može i ne smije svijet stajati na tim i takvim temeljima, moramo našu djecu, koja na svijet dolaze puna radosti i nade, povjerenja i želje za srećom, sačuvati od strašnoga zla ljudskoga. Ima previše onih koji zanemaruju sve ono što je ljudsko, a gura u ponor sve ono zaista vrijedno i dragocjeno. Jesmo li zaista smjeli prepustiti ljudski rod pogubnom novcu, simbolu svega onoga što s ljudskim odlikama nema ništa zajedničko, a nametnuo se
