Što nam fali

Nešto je najljepše sresti djecu nasmijanu i sretnu, to čovjeka potakne da se obraduje životu i povjeruje da će budućnost biti sigurnija uz njih ako tako sretni odrastu. Mene posebno razvesele oni koji me pogledaju kad im ja mahnem i uzvrate mi osmijehom, kao da sam njihova poznanica. Međutim, mnogi od njih izgube tu potrebu da komuniciraju kad odrastu, pa često prolaze kraj vas kao da vas ne vide, kao da vas uopće nema.

Pitam se često što to nama fali i gdje su ti promašaji u odgoju, da se jedni od drugih otuđuju, skloni sukobima svake vrste, verbalnim i fizičkim, te se prepuštaju najsurovijim razračunavanjima. Što li je to ušlo u duše, pogotovo u mladim ljudima, da se umjesto pozitivnih emocija u njima razvijaju negativne i zlonamjerne potrebe nanositi drugima bol? Najgore je od svega što su žrtve najčešće nedužni i slabiji. Istina, uvijek je bilo zlih ljudi sklonih nasilnom ponašanju, ali se ipak pokušavalo tome barem djelomično stati na kraj, jer bi se nasilnici osuđivali i sankcionirali, na kraju bi se ipak zastidjeli. Danas se događa suprotno. Događa se da nasilnik postane junak, koji se ponosi svojim nedjelom, čak dobije podršku i hvalu javnosti. 

Ovih dana, zahvaljujući suvremenoj tehnici, imali smo prilike vidjeti u više navrata kako se to događa na očigled publici i navijačima koji daju podršku nasilnicima. Ni tu nije bilo onih koji bi pokazivali žaljenje i ljudski stid. Čula sam čak da i u nekim vrtićima ima djece koja su sklona tučnjavi i nasilnom ponašanju, tu je najteže roditelje uvjeriti da su njihova djeca ta koja vole zlostavljati slabije. Problem je još veći ako nema dovoljno odgajateljica, a često ih i nema.

Istina je da tih nemilih pojava ima i u svijetu, ali tamo prosvjeta ipak ima nešto boli položaj nego kod nas, nije samo što su bolje plaćeni nego su i više cijenjeni. Kod nas je godinama ta struka zapostavljana i omalovažavana. Biti uvijek zadnji i nepriznat, to je zaista surovo, a zahtjevi su sve veći. Nikako da se oslobode silnog piskaranja, koje odnekud izvire kao poplava. Sad piši ovo, sad ono, a na kraju to što i napišu često nitko i ne gleda. Nekakvih programa i planova ima môre, ali da ih netko provodi, to je već rijetko. 

Sad je opet nekome palo na pamet i to da se pišu opisne ocjene, a kome i čemu one služe to nije jasno. Korisnije je razgovarati s roditeljima, starateljima ili već kome treba objasniti što to njihovu djetetu treba nadoknaditi i pomoći da postigne bolju ocjenu i bolji uspjeh nego pisati priče. 

Druga je opet stvar kako može netko u školi, pa bila i cjelodnevna nastava, djecu odgajati samo na praznim pričama ako se djeca ne vode dovoljno na korisne izlete i ako u školu ne dolaze ljudi od struke i vještine, koji bi barem s vremena na vrijeme pokazali svojom nazočnošću što je umjetnost i kako ona nastaje. U mnogim školama takve pojave uopće nema, jer nemaju mogućnost platiti čime čak ni putni trošak za eventualnog posjetitelja. Prije pedeset godina škole su posjećivali vrhunski glazbenici, glumci, književnici, danas je to rijetka pojava.

Ne možemo se samo čuditi zašto su nam neka djeca ovakva kakva ne bi smjela biti. Ne dajemo im dovoljno pažnje, i to baš onda kad im najviše trebamo. Ne možemo se nikako ponositi ni time da se dovoljno vodi briga o kulturi i umjetnosti od onih institucija koje bi se morale malo više brinuti o mladima i ponuditi im mjesta i vremena gdje bi se mogli družiti i pokazati svoje sposobnosti, talent, kreativnost i sve ono što čovjeka čini čovjekom i što mu oplemenjuje dušu.