Jesen. Listopad, šaren, veseo i bogat. Raskoš prirode nudi čovjeku i svim živim stvorovima obilje plodova. Berbe i svadbe, blagdani i proštenja. Kiša rominja i zalijeva poorane njive. Ljudi bi mogli biti svi sretni i radosni. Nažalost, nesreće ima mnogo više nego što se može podnijeti. Stradaju nedužni, djeca i nemoćni. Uvijek je bilo zla, ali i onih koji su se protiv njega borili. Prisjećam se nekih davnih dana i jeseni kada je čovjek uspijevao nekako pronaći načina i malo sreće i malo mira. Poslije završenih poslova, pjevalo se i slavilo kakvo godovno. Jedni su drugima dolazili i pomagali u najtežim poslovima. Kad se oralo i kopalo, znali bi doći bez poziva i pripomoći što je tko mogao. Družili su se mnogo više i dijelili dobro i zlo. Bila je uzrečica, kad bi se riješio neki problem: „Eto, sad su svi sretni i zadovoljni.” Sada, nažalost ima previše nesretnih. Ipak se posebno zabrinemo kad stradavaju djeca, koja se međusobno, bez razloga zamrze i ne samo to, nego tu mržnju i zloću pokazuju sukobima, što zna završiti tragično. Kada zlo dostigne vrhunac i mržnja završi izgubljenim životima, onda je prekasno tražiti lijekove i pitati tko je tu kriv. Koga ćemo žaliti, a koga osuđivati i kažnjavati? Posebno nam teško pada kada se nemili događaji odvijaju u školi gdje bi se tome najmanje nadali. Škola je mjesto gdje se uči živjeti. Da nam ne ostaje prazna glava, prazno srce i prazna duša. Osobito je za ovaj zadnji slučaj žalosno što se dogodilo u metropoli, našem glavnome gradu, mjestu gdje se očekuju sva bogatstva, ne samo materijalna, nego dapače sva bogatstva što se postižu znanjem, umijećem, radom, upornošću, suradnjom i međusobnim poštivanjem svega onoga što čovjeka čini vrijednim da se tako zove. Kad se neko zlo dogodi u školi, najprije se obično optuže oni koji djecu uče, ali rijetko kome padne na pamet da su djeca uvijek premalo sa svojim učiteljima i profesorima, a još manje s ostalim stručnim djelatnicima u školi, kojih je uvijek premalo. Učitelji jedva vide dijete nekoliko sati, a mobiteli i preko njih liju po djeci čitave slapove gluposti, mržnje, lažnog sjaja i svakakvog zla. Poslije učitelja okrivljeni su roditelji. Jasno je da nisu nedužni, ali je istina i to da se roditeljima vrlo malo bavi netko tko bi bio dužan to raditi, komunicirati i surađivati. Svi koji rade poslove odgoja i obrazovanja, a roditelje ni ne vide, niti s njima surađuju, morali bi se prisjeti što im je dužnost. Djecu nemamo pravo kažnjavati, oni su najnesretniji. Život se ušuljao u njihov svijet s raznih strana, često sa zlim namjerama. Kako samo truju mladost bezobrazluci s ekrana od najranijih dana. Zamislite samo uporno reklamiranje da treba piti pivo, igrati se igrama na sreću, gušiti ih kriminalističkim filmovima i veličati zločince i ubojice. Nemam mjesta da o svemu tome govorim, ali je zaista krajnje vrijeme da se ta pošast smanji na neku pristojnu količinu. Vremena jesu otrovana, ali valjda nećemo prepustiti čovjeka nezasitnim zvijerima koje nemaju u svojoj
