Teško i lako

Topli i sunčani dani izmame učenike i učiteljice često u parkić kraj škole, a ja ne mogu odoljeti, pa im se pridružim čim mi se pruži prilika. Kad god mogu raspitujem se što ih raduje, a što zabrinjava. Ovih dana najprije sam se posvetila onim najmlađima, onima iz vrtića, koje su njihove „tete” vodile u šetnju i usput učile ih i ponavljale što se sve može vidjeti u parku i okolo. 

Bilo mi je osobito drago gledati i slušati kako su dječica bila poslušna i pristojna. Na primjer, sve usput prepoznavali bi i učili svijet oko sebe, nenametljivo i lagano. Što su to proljetnice, koje su se tako izdašno raširile i provirivale iza svakog listića i travke. Zatim su prepoznavali vrste parkiranih automobila, pa čak i njihove boje, pa onda su gledali ptičice, što su bile zauzete skupljanjem materijala za građenje gnijezda. Netko je prepoznao čak i rascvjetale žute maslačke. Onda im je njihova „teta” za nagradu izrecitirala pjesmu Maslačak. Imala sam dojam da su se i sami maslačci zadivili kako su djeca pažljivo gledala i slušala, pa možda i prepoznala tu ljepotu sunčanog dana i tako spoznala nešto od ljepote što im je ponuđena kao i sav taj sklad. Predložili su da vidimo još i one vrijedne koji su čak znali brojiti do deset, a jedan Lovro već je znao i čitati.

Morala sam svakako zapitati njihove odgajateljice kako su to one uspjele, jer ta su djeca imala tek četiri godine!

‒ Da bi se to postiglo, najprije je najvažnije voljeti svoj posao, a pažnju i ljubav nužno je dosljedno pružati svakome djetetu jednako i uporno. Onda se mora kod djece razvijati prijateljstvo prema svakome bez obzira na to tko je i odakle. Na to je potrebno upozoravati i roditelje, da ne smiju braniti svojemu djetetu da se druži s nekim nepoćudnim. U odgoju djece potrebno je unositi mnogo zabavnih igara, pjesama, sportskih vještina, čitati im počesto odgovarajuće i kvalitetne odlomke iz knjige, slušati takozvanu ozbiljnu glazbu, pokazivati povremeno vrijedne slike, djecu voditi u kazalište barem nekoliko puta godišnje. Konačno, i neke roditelje koji se ne bave dovoljno svojim djetetom uvijek upozoravati da im je to najvažniji posao koji se ne smije zanemarivati. 

To mi je tako mirno ispričala jedna od iskusnih odgajateljica. Dodala je još da je zaista posao težak, ali je mnogo lakši kad se radi s ljubavlju.

Drugog dana pridružila sam se jednoj učiteljici prvog razreda. U razredu su prevladavali dječaci i oni su svi od početka sata do kraja bili zauzeti samo i isključivo nogometom. Među njima bila je samo jedna djevojčica, ostale su trčale i skakale preko gredica ruža. Često su vrištale i ljutile se, a ja nisam uspjela saznati razlog tog vrištanja. Nogometaši su vikali najčešće na one koji nisu znali loptu zabiti u gol i još više na golmane koji nisu bili u stanju gol obraniti.

Učiteljica se žalila da je jako teško s ovom generacijom izići na kraj, da se osjećaju kao da je učiteljica tu dužna samo slušati njih, a oni mogu raditi što ih je volja. Cijene obično samo one u razredu koji dobro igraju, a za sve druge predmete ne pokazuju osobito zanimanje. 

Zatekla se tu još i jedna baka koja pomno prati svojeg unuka ljubimca i gleda što on radi kod kuće, a i kad je vani. Ona je zabrinuta što njezin unuk pokazuje povremeno nezadovoljstvo što njega u razredu ponekad istjeraju iz igre jer ne može dobro braniti, naime dijete nosi naočale i boji se lopte, inače je jako vrijedno i dobro uči. Njoj je žao što nema roditelja koji bi više vodili brigu, kako o svojoj djeci, tako i o svima u razredu.

Moglo bi se reći da sve to već svi i znamo, samo bi bilo važno da s riječi prelazimo na djela i ne samo ovi koje sam ja srela vani u igri, nego i mnogi koji zauzimaju neka važna mjesta i donose odluke o tome što je teško, a što lagano.