Osobe koje paze na količinu kolesterola u svojoj krvi znaju da su dva najbolja načina za održavanje te količine u normalnim granicama razumna prehrana i tjelovježba. Što se tiče dijetalnih mjera mnoge su stvari potpuno jasne: potrebno je izbjegavati zasićene masnoće (životinjske masti), ograničiti unos kalorija i tome slično. Međutim, što se tiče tjelovježbe u svrhu smanjenja „lošega kolesterola” (LDL) i povećanja „dobroga kolesterola” (HDL), mnogi su ljudi skloni postavljati pitanja: Znači li to da moram postati sportaš? Koliko naporno moram vježbati? Koliko dugo? Nedavna studija sa Sveučilišta Colorado (SAD) daje zanimljiv odgovor. Autori su proučili rezultate objavljene u 60-ak studija i podvrgnuli ih statističkoj analizi. Njihov se zaključak može ukratko prikazati na sljedeći način. Oni ljudi koji su u početku imali najteži kolesterolski problem, ti su pokazali i najveće poboljšanje svoje situacije. Zatim, što je više vremena netko proveo u fizičkoj aktivnosti, to je postigao veće poboljšanje. S druge strane, intenzivna tjelovježba, sama po sebi, nije bila od posebne pomoći u poboljšanju razina masnoća u krvi. Praktički to znači da ne moramo postati supersportaši ili prvaci da bismo poboljšali razine svog kolesterola u krvi. Ono što je odlučujuće u nekoj sportsko-rekreativnoj aktivnosti jest da ona bude izvođena umjereno, ravnomjerno i redovito, u određenim vremenskim razmacima. Žustri hod ili trčkaranje u trajanju od pola sata svaki drugi dan korisnije je nego neka naporna, iscrpljujuća tjelovježba koja se obavlja samo vikendom i koja ostavlja čovjeka s mišićnim bolovima i bez posebne motivacije do sljedećeg vikenda. Druga je prednost takve jednostavne aktivnosti srednjeg intenziteta da se ona može obavljati kod kuće ili blizu kuće. Jedna nedavna studija govori o iskustvu grupe uglavnom sjedećih policijskih djelatnika koji su bili uključeni u 20-tjedni program tjelovježbe. Polovina tih muškaraca odlazila je u središnju sportsku dvoranu negdje u gradu tri puta tjedno, dok je druga polovina grupe dobila instrukcije, a zatim je nastavila s programom, svatko sam za sebe, kod kuće. Članovi grupe koja nije bila pod kontrolom rjeđe su odustajali od provođenja programa tjelovježbi. Izgleda da je glavni razlog za to bio taj što nisu trebali trošiti vrijeme na prijevoz i putovanje do mjesta vježbanja i nazad. Ukratko: korist koju dobivate od bilo koje vrste tjelesnog vježbanja ustvari je rezultat dvaju čimbenika: izvorne vrijednosti same aktivnosti te vaše spremnosti i sposobnosti da je obavljate redovito. Najveća će dobit najprije doći od tjelovježbe koju započinjete s najmanje muke, uznemiravanja i s najmanje vremena potrebnoga za prijevoz do mjesta rekreativne aktivnosti. Tu se aktivnost ne smije osjećati kao neku kaznu (jer inače ne će dugo u njoj ostati), ali istodobno sama aktivnost mora iziskivati sasvim određen fizički napor.
