U dvorani bl. Alojzija kard. Stepinca na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS) nedavno je predstavljena knjiga Antička historiografija prof. dr. sc. Ines Sabotič, izdana u sunakladi Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i Hrvatske sveučilišne naklade (HSN).

Predstavivši u pozdravnom govoru u kratkim crtama rad i djelo prof. Sabotič, prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor HKS-a, istaknuo je kako je posebna vrijednost toga djela što je izišlo iz pera autorice koja je imala detaljnu perspektivu hrvatske i francuske historiografije.

Djelo sadrži obilnu građu o izvorima antičke historiografije te obuhvaća razdoblje od 5. st. pr. Kr. sve do prvih kršćanskih povjesničara u 5. st. nakon Krista. „Ova je knjiga bila poseban projekt, od svojeg sadržaja do korica”, istaknula je Anita Šikić, direktorica HSN-a, objasnivši kako je na koricama secesijski prikaz muze Klio, mitske zaštitnice povijesti i pjesništva, a samo djelo usklađeno je sa zajedničkim poslanjem HKS-a i HSN-a – javne vidljivosti u izgradnji akademske zajednice i obrazovanju mladih ljudi.

Povjesničar i vrijeme

Prof. dr. sc. Ivan Majnarić sa Sveučilišnog odjela za povijest HKS-a govorio je o historiji u ovoj knjizi i pojmu historije, koje je započeo s pitanjem autorstva svjetski poznate fotografije „Napalm girl” iz rata u Vijetnamu, za koju je utvrđeno da autor kojemu je pripisana desetljećima nije onaj koji ju je snimio. „Iz aspekta historije, pitanje tko je pravi autor određenoga djela nije jednostavno, zato je važno proučavati i istraživati pomno i detaljno, a zadaća povjesničara tu je kompleksna; povjesničar mora moći razmotriti događaj, ne samo kao izdvojeno događanje, već unutar konteksta vremena, konteksta publike, osobe koja ga je zabilježila. Ovo je djelo posebno vrijedno jer govoriti o tome kako je svaki autor u svome vremenu pisao svoje djelo, koje su posebnosti govora, razmišljanja, pisanja, koja je pouka koju daju”, rekao je Majnarić.

Izv. prof. dr. sc. Maja Matasović s Odsjeka za hrvatski latinitet fakulteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, koja je prevodila latinske dijelove u knjizi, a ujedno ga je recenzirala, naglasila je kako je autorica odradila veliki pothvat, obuhvatila je kontekst svih povjesničara od Herodota nadalje, a studentima donosi odlične citate koji će pridonijeti boljem razumijevanju pojedinih autora.

Prof. dr. sc. Stjepan Kušar govorio je o pitanju subjektiviteta povjesničara te 'slabosti' na anakronizme, da se događaji prenose „obojeni” autorovim osjećajima i razumijevanjem vremena u kojemu se nalazi. „Mi smo povijesna bića, povijesnost je bitna odrednica ljudi, stoga je važno razumjeti i duh autora koji piše neko djelo. Oni stvaraju kroz svoja iskustva, ali prikaz povijesti mora biti istinit i lojalno istinit. Povjesničar mora biti u stanju misliti i kao filozof i kao neki drugi znanstvenik, kako bi mogao pružiti dubinski uvid u materiju, a ovo djelo upravo to pruža”, zaključio je Kušar.

Glas ljudi

Autorica knjige prof. dr. sc. Ines Sabotič zahvalila je svima koji su joj tijekom protekle godine, za vrijeme stvaranja ove knjige, bili podrška. „Knjiga se nikada ne piše sama i nikada je ne pišeš zaista sam; uvijek je tu puno pomoći, na kojoj sam vam zbilja zahvalna. U ovoj knjizi željela sam prenijeti 'glas' ljudi s kojima se toliko dugo družim – govorim o povjesničarima koji su prikazani u knjizi, a važno je čuti što su oni imali za reći. Mogu reći i da su oni zbilja postali moji prijatelji s obzirom na to koliko sam vremena provela s njima. Hvala recenzentima na svemu – na podršci, na kritikama, na prijevodima, na usmjerenju i savjetima”, kazala je prof. Sabotič.

Programom predstavljanja knjige, koji je moderirao prof. dr. sc. Gordan Črpić, prorektor za organizaciju i poslovanje HKS-a, umjetnički su uljepšali glazbenim i poetskom nastupom Marina i Lovre Rimac izvedbama poezije iz razdoblja Antike te uglazbljenih djela. (Izvor: www.unicath.hr)

Nova knjiga Monike Grdiše Asić

Dubrovački studenti na sveučilištu u Padovi

Na temelju gradiva iz oba grada autorica u svojoj knjizi Prema izvoru znanja. Dubrovački studenti na Sveučilištu u Padovi od srednjega vijeka do pada Republike ispituje koje su studije Dubrovčani birali, prati njihov sveučilišni kurikulum te mnoga druga pitanja vezana za studij

Cambridge i Oxford bijahu nekoć malena, nevažna trgovišta, Bologna znamenita među hodočasnicima, a Padova je učvrstila svoj prestiž

U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku objavljena je monografija Monike Grdiše Asić Prema izvoru znanja. Dubrovački studenti na Sveučilištu u Padovi od srednjega vijeka do pada Republike.

Na temelju gradiva iz oba grada autorica ispituje koje su studije Dubrovčani birali, prati njihov sveučilišni kurikulum, promatra stipendije koje su primali i uspješnost studiranja te mnoga druga pitanja vezana za studij. Također razmatra akademsku mobilnost i ispituje koliko je sveučilišno obrazovanje stečeno u Padovi utjecalo na njihovu daljnju karijeru i društveni položaj, pa i na transfer znanja iz jedne sredine u drugu.

Trajni simbol

„Cambridge i Oxford bijahu nekoć malena, nevažna trgovišta, Bologna znamenita među hodočasnicima ka zadnjem počivalištu sv. Dominika, a Padova, rodni grad velikog rimskog povjesničara Tita Livija, učvrstila je svoj prestiž kada je dolaskom mletačke vlasti njezino sveučilište postalo jednim od trajnih simbola moći Republike svetoga Marka”, napisao je, među ostalim, u svom osvrtu na knjigu, a prenosi Dubrovački vjesnik, doktor znanosti Relja Seferović.

„Dvojak doprinos ovog djela našoj znanstvenoj zajednici čine brojne prikupljene činjenice, pregledno iznesene nakon napornog istraživačkog rada, i nova tumačenja, argumentirano dokazujući kako je sveučilište u srednjem i osobito u ranom novom vijeku poticalo društvenu mobilnost ukidajući tradicionalne staleške razlike između vlastele i pučana i stvarajući mrežu važnih kontakata među nekadašnjim kolegama iz studentskih klupa. Državi poput Dubrovačke Republike, koja je izravno ovisila o međunarodnoj potpori i razumijevanju, takvi su kontakti znali biti neprocjenjivi, ma koliko da je, s druge strane, sa strahom gledala na nužno ’izjednačavanje’ vlastele i pučana kao studenata”, navodi Seferović.

Autorica svoju knjigu započinje pregledom povijesti Padovanskog sveučilišta od njegova utemeljenja u prvoj polovini 13. stoljeća pa do pada Mletačke Republike pola tisućljeća kasnije. Činjenica da se nijedan mletački podanik nije mogao nadati dobrom zaposlenju ni odgovarajućoj plaći u državnoj službi bez diplome nekoga sveučilišta s područja Mletačke Republike, ponajviše je uvjetovao toliki priljev studenata u Padovu, pa tako i iz Dubrovnika.

Dug studij

No rijetki su mogli priuštiti dovoljno sredstava za studiranje u Padovi, osim ako nisu imali državnu potporu, a ona je, kako navodi autorica uvedena tek sredinom 16. stoljeća, kada je u Vijeću umoljenih konačno donesen zakon o stipendiranju dubrovačkih studenata, pri čemu nije bilo dovoljno sredstava za sve zainteresirane. Taj iznimno važan korak državnih vlasti donio je i svoje plodove: zabilježeno je, navodi autorica, da se više od polovine dubrovačkih studenata vratilo kući s diplomom, a naročito marljivi bili su studenti medicine. Procijenjeno je da je studij u Padovi prosječno trajao pet do sedam godina, pri čemu su bolje prolazili pučani, nesumnjivo jače motivirani nego vlastela. U izboru studija dominiralo je pravo, dok su u društvenoj strukturi dubrovačkih studenata natpolovičnu većinu imali klerici.

Autorica navodi i mnoštva drugih dragocjenih podataka koji su joj poslužili za sociološku analizu, obradivši postignute rezultate dubrovačkih studenata u Padovi po njihovoj dobi, društvenom sloju, stečenim akademskim naslovima i njihovim profesionalnim karijerama po povratku sa studija, uz završni pregled privatnih knjižnica kojima su raspolagali. Na popisu su se našla ukupno 103 imena Dubrovčana od 14. do kraja 18. stoljeća, potvrđenih studenata Sveučilišta u Padovi, stručnjaka koji su tamo odlazili samo na usavršavanje bez stečene diplome i onih kojima se nekada pripisivala veza s Dubrovnikom, a zapravo nisu bili Dubrovčani.

Bilo bi zanimljivo vidjeti ista takva istraživanja o uspjesima studenata iz drugih hrvatskih krajeva na europskim sveučilištima, kao što je ovo istraživanje Monike Grdiše Asić, koja je prije nekoliko godina na Sveučilištu u Dubrovniku obranila doktorski rad upravo s tom temom „Dubrovački studenti na Sveučilištu u Padovi od druge polovice 14. stoljeća do pada Republike”, koji je sada objavljen i kao posebna knjiga. (ir)