Na današnjem stupnju razvitka odgojitelj više nije predavač, onaj koji izvodi transformaciju odgajanika, nego je prvenstveno animator koji budi unutarnje snage odgajanika, mobilizira ih i organizira

Očito je da će se kvaliteta života u 21. stoljeću podići do neslućenih visina, a to će dovesti do stalnog usavršavanja koncepta „aktivne starosti”

Poznata misao Georgea Orwela Oni koji kontroliraju prošlost- kontroliraju budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost - kontroliraju prošlost može se primijeniti i na djelatnost odgoja i obrazovanja. To je uočio i sveučilišni profesor i pedagog Nedjeljko Kujundžić kritički promišljajući krajem 20. stoljeća tadašnju krizu odgojnih znanosti, a posebno pedagogije. Objavljujemo dva teksta s tom tematikom na temelju njegovih članaka u Pedagoškom radu (1979), Školskim novinama (1981) i Istraživanjima odgoja i obrazovanja (1992).

„U nas je u tijeku intenzivna rasprava o teoriji odgoja samoupravnog društva. Konstatirano je da treba tražiti novu sveobuhvatnu teoriju odgoja te su razrađeni prvi prijedlozi kako bi trebala biti strukturirana teorija odgoja Jednu od predloženih koncepcija razradio sam pod naslovom ANTROPOGOGIJA.

Zašto bi stari pojam pedagogija trebalo nužno mijenjati u antropogogija i koje su bitne razlike između pedagogije i antropogogije?

Odgoj je u funkciji epohalnog rada i stvaralaštva. Svako društvo ima onakav odgoj kakvo je ono samo. Međutim, kako se rad i stvaralaštvo stalno mijenjaju, usavršavaju usporedo s tim općim promjenama proizvodnih snaga, mijenja se i odgoj.

Bez suglasja

Brojne reforme u nas i u svijetu najbolji su dokaz da su teorija i praksa zapale u jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti. Teoretičari i praktičari zbog toga nastoje prevladati krizu svrsishodnijim teorijama i efikasnijom organizacijom odgojne prakse. Međutim, kako ni među njima nema općeg suglasja o tome kakve su transformacije nužne i kako zamijeniti stari školski sustav efikasnijom organizacijom odgojne zajednice, nužno je tragati za novim perspektivama.

Prema našem mišljenju, kad jedna znanost zapadne u krizu, treba se vratiti na polazišna pitanja i probleme, svi ostali pokušaji su manje ili više uspješna krparenja i prekrajanja starih teorija te se tako nikada nije došlo do novih rješenja… Odgoj više ne može biti praksa u kojoj odrasli postavljaju, strukturiraju lik mladih ljudi pre-davanjem iskustava starijih generacija. Na sadašnjem stupnju antropogeneze odgoj je emancipacija, proces samopostavljanja strukture čovjeka, pri čemu pojedinac postaje sve odlučniji formativni faktor u vlastitom razvoju. A odgojitelj, odgoj i škola poprimaju suradničku funkciju koja je usmjerena na afirmiranje emancipacije čovjeka. Zbog toga što je stara pedagogija (i organizacija odgoja) došla u sukob s tim općim povijesnim stremljenjima antropogeneze, doživljavamo sveopću krizu teorije i prakse odgoja. Naš je temeljni povijesni zadatak prestrukturiranje teorije odgoja, tj. njeno usklađivanje s općim trendom antropogeneze stvaranjem antropogogijske platforme u kojoj su ključni precizni odgojni ideal i odgovarajuća struktura odgojnog procesa.

U dosadašnjim pedagogijama bitno područje odgojnog ideala prikazano je uopćenim konstatacijama da treba odgajati 'svestrano razvijenu ličnost', s nizom apela, što nije imalo gotovo nikakvih reperkusija u stvarnoj odgojnoj praksi. Antropogogija odgojni ideal razrađuje tako da što konkretnije slika ličnost svoje epohe sa svim njenim bitnim karakteristikama. Ta konkretna vizija s dobro raščlanjenim ciljevima i zadatcima odgoja vodilja je cijelog odgojnog procesa. Odgojitelju takva vizija pomaže da u svakom momentu odgoja zna što mu je činiti, a odgajaniku razrađena slika poželjne ličnosti olakšava proces identifikacije i mobilizacije vlastitih snaga za postizanje tog ideala. Pedagogija nije mogla razraditi tu sliku epohalnog humaniteta, nego je samo davala neke mehaničke isječke koji nisu nikada mogli doprijeti do totaliteta ličnosti. Oponašajući tako pojedine discipline, pedagogija je razvila teoriju dijelova ličnosti (intelektualni, tjelesni, moralni, estetski, radni odgoj), ali od tih dijelova nije uspijevala stvoriti ličnost kao cjelinu. Taj njen osnovni nedostatak antropogogija uklanja pomno razrađenom slikom humaniteta samoupravnog društva kao zajednice slobodnih ljudi koji se u procesu vlastitog emancipiranja primiču sve više vlastitim razinama autonomnog življenja i slobodi kao ostvarenoj autonomiji.

Odgojitelj-animator

U strukturi i genezi odgajanika antropogogija nastoji što dublje proniknuti u zakonitosti osobnosti jer bez točnih spoznaja opće i posebne strukture djetinjstva, mladosti, zrele dobi i starosti ne može se ostvariti plodonosan odgojni proces koji stvaralački sintetizira sferu idealiteta i realiteta. Dakle odgoj postaje totalni društveni fenomen, posve osviješten, organiziran i reguliran. U tome smislu uspostavlja se struktura antropogogijskih spoznaja po razvojnim etapama čovjeka te po područjima u kojim se odgoj ostvaruje, a u skladu s tim organiziraju se i antropogogijske discipline.

Kao što se odgoj stalno mijenja i usklađuje s karakteristikama antropogeneze i sto tako se mora mijenjati i prestrukturirati i sam odgojitelj. Na današnjem stupnju razvitka odgojitelj više nije predavač, onaj koji izvodi transformaciju odgajanika, nego je prvenstveno animator koji budi unutarnje snage odgajanika, mobilizira ih i organizira za autonomne samoodgojne djelatnosti, sračunate na osvajanje sve viših i viših razina humanog egzistiranja Suvremeni odgojitelj zato više nije čarobnjak: moć odgoja nije u njemu nego u odgajaniku. Antropogogija u skladu s tim strukturira lik suvremenog odgojitelja i cijelog odgojnog procesa posve drugačije nego što je to činila pedagogija: težište je na animaciji, komentiranju, organiziranju i terapiji. Antropogogija traga za posve drugačijim sistemom odgojne tehnologije kojemu je opći predznak emancipacija, oslobađanje individualiteta…”

Iz prethodnog se struktura antropogogije, njezine discipline i područja odgoja koja proučavaju te uloga učitelja/nastavnika i osnovne značajke njihova rada mogu predstaviti kako pokazuje priložena tablica.

Najveću promjenu u našoj stvarnosti trebaju doživjeti uloge učitelja/nastavnika preobrazbom u mentora i moderatora. Ključne značajke uloge moderatora (sinonim je facilitator) jesu neutralnost (ne nameće vlastito mišljenje i ne donosi odluke umjesto skupine), usmjeravanje (vodi proces strukturirano kako bi se postigao cilj), poticanje sudjelovanja (ohrabruje sve članove skupine da iznesu svoje ideje) te pomaže i olakšava rad kao mentor i poučavatelj. Stručnjaka za gerontogogiju još nemamo i tek ih treba stvarati.

antropogogija (andropos = čovjek + -agogija = vođenje) – opća teorija odgoja

pedagogija (pais/paidos = dijete) – teorija odgoja djece (jaslice, vrtić, osnovna škola)

hebegogija (hebe = mladost) – teorija odgoja mladih (srednja škola)

andragogija (aner/andros = odrastao) – teorija odgoja za odrasle (studente i zaposlene)

gerontogogija (gera = starost) – teorija odgoja starijih (treća dob)

Gerontogogija – nova edukološka disciplina

Neosviještena gerontogoška praksa stara je koliko i sam čovjek. Čovjek i odgoj mogu se približno datirati dva milijuna godina unatrag. U toj dalekoj dobi zapravo i nema staraca, oni su velika rijetkost jer je po fosilnim ostatcima ustanovljeno da je čovjek tada živio 20-30 godina. Tek u dugom povijesnom razdoblju, koje se datira na oko 500 tisuća godina prije Krista, javljaju se starci kao produkt visoke selekcije (prirodne i socijalne). Starci u tome predcivilizacijskom vremenu imaju dvojaki položaj: oni koji su se afirmirali (staroste) postaju savjetnici jer se smatra da su u živoj memoriji akumulirali veliko generacijsko iskustvo, postaju govornici, mudraci i prvi učitelji mladeži.

Odgojivi starci

Oni koji se nisu uspjeli afirmirati i koje je zdravlje napustilo bivaju sakralno-tradicijski likvidirani (ubijeni uz obred) jer nisu sposobni za dalji aktivan život (to se dugo zadržalo u nerazvijenim siromašnim društvima). Tek ulaskom u civilizaciju starost i stariji ljudi tretiraju se azilski. Sada ih se više ne ubija, nego ih se sklanja u ubožnice. I naš suvremeni proizvod „umirovljenja” starijih ljudi najviši je stupanj tzv. azilske koncepcije jer ta koncepcija polazi od amortizacije čovjeka (kao pohabanog stroja) u staračke domove gdje radno i duhovno više ne žive. U azilskoj koncepciji starosti, a u okvirima medicine, najprije se osvješćuje gerijatrija kao posebna medicinska disciplina koja proučava tipične staračke bolesti.

Sredinom 19. stoljeća razvija se i gerontologija kao interdisciplinarna znanost o fenomenu starosti. Gerontologija, u povezanosti s gerijatrijom, sociologijom, psihologijom starosti, ekonomijom i pravom, otvara humaniju eru u tretiranju staraca: oni su slobodni, mogu se baviti rekreacijom, čak i dodatnim obrazovanjem, a sve u svrhu ublažavanja besmislenosti. Tek u ovom povijesnom razdoblju dolazi do shvaćanja da su starci „odgojivi”, pa se u okvirima andragogije razmatraju mogućnosti njihove edukacije. Ta se edukacija shvaća ne u radnom i aktivnom smislu, nego u okvirima dokolice i rekreacije, tj. zadovoljavanja kulturnih i zabavnih potreba starijih ljudi. Jedini odgojitelji koji sustavno proučavaju gerontološku problematiku – jesu svećenici. Oni su shvatili da sa starošću završava životni ciklus čovjeka kao puta prema Bogu pa je osnovni problem starosti odnos prema transcendenciji (što je smisao života, što poslije smrti). Zato je kontemplacija osnovni model starosti.

Povratak otpisanih

Do novog, još kvalitetnijeg pogleda na starost dolazi nakon ovladavanja visoke tehnologije (postindustrijska revolucija) u 20. stoljeću – elektronička komunikacija, robotika, automatizacija proizvodnje itd.), podizanjem granice ljudskog života iznad 70 godina i ostvarivanjem BND-a iznad 5000 dolara. U zemljama u kojima se to najprije dogodilo dolazi do nove koncepcije koja se naziva „aktivna starost” i koja rehabilitira stare u radnom pogledu... Kako se ljudski rod sve više intelektualizira, to se radni vijek sve više produžuje. Nakon što robiti i drugi automati preuzimaju teške fizičke poslove, u sve više proizvodnih grana produžava se radni vijek. Visokostručan i prilično zdrav stariji čovjek može bolje i lakše obavljati poslove kontrole od puno mlađih kolega. Zato se koncepcija „aktivne starosti” naziva i „povratak otpisanih” jer visoke tehnologije zahtijevaju povratak u rad više od četvrtine stanovništva. Očito je da će se kvaliteta života u 21. stoljeću podići do neslućenih visina, a to će dovesti do stalnog usavršavanja koncepta „aktivne starosti”.

Budući da u slabije razvijenim zemljama, pa i u nas, ne postoji ta svijest, i kako se naša pedagogija i dalje zadržava u staroj paradigmi prošlostoljetne proizvodnje, tvorničkog sustava obrazovanja po modelu „razredno-predmetno-satnog” poučavanja, potrebno je razvijati gerontogogiju kao novu odgojno-obrazovnu disciplinu. Važno je pritom znati da je Medicinski fakultet u Zagrebu još 1983. uveo postdiplomski studij iz gerontologije, a u sklopu njega i predmet gerontogogiju.

Današnji pogled

Tko poučava gerontodomaćice?

Nedjeljko Kujundžić (1930-2013), pedagog i komunikolog s filozofskim obrazovanjem i svestranim interesima, profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je izvan glavnostrujaških tokova u promišljanju problema odgoja i obrazovanja u svome vremenu, ali s pogledom u budućnost, pa je danas aktualan još više. U tekstu Antropogogija umjesto pedagogije govori o dubokoj krizi odgoja i obrazovanja i pedagogije krajem 20. stoljeća, uočava nemoć koncepta pedagogije i školskog sustava te predlaže uspostavljanje novog i racionalnijeg koji će odraziti aktualnu sliku odgojnih potreba. Pedagogiju smatra kočnicom razvoja obrazovnih teorija zbog njene zatvorenosti i udaljenosti od stvarnih problema današnjih naraštaja. Izlaz vidi u uspostavljanju novog sustava u kojem bi opća znanost bila antropogogija kao opća teorija o obrazovanju čovjeka, a njene bi se discipline odnosile na prirodna razdoblja čovjekova života (vidi tablicu). Njegova je konstrukcija posve logična, no tadašnja je elita nije pokušala prihvatiti ni kao poticaj za raspravu. Pedagoška teorija ostala je na gotovo istim tradicionalnim pozicijama, zbog čega je pedagogija izgubila konstruktivnu ulogu u koncipiranju obrazovnih promjena u 21. stoljeću, pa i onu do sada najvažniju, a to je uvođenje kurikula u nastavni proces, koju je morala nametnuti država. Odgojna teorija mora se usredotočiti na novu tehnološku epohu digitalnog učenja i umjetne inteligencije i sve njihove dobre i loše strane. Na to poziva i ovaj tekst, premda star skoro pola stoljeća, pisan u doba samoupravnog socijalizma, sustava koji se među ostalim slomio i na neuspjelom pokušaju ideološki postavljene modernizacije obrazovanja.

Tekst Gerontogogija – nova edukološka disciplina upozorava na potrebu stvaranja teorije obrazovanja starijih osoba broj kojih se u Hrvatskoj, kao i u skoro cijeloj Europi, danas sve više približava broju mladih. Raste broj ustanova za starije i nemoćne, sve je više starih po opustjelim selima, no jedina „struka“ specijalizirana za njih, o kojoj se govori u javnosti su gerontodomaćice. Kako još uvijek u praksi nemamo gerontogogije i gerontogoga, umjesno je pitanje tko poučava i obrazuje gerontodomaćice za to sve brojnije zanimanje?