„Svijet voli pobjednike”, kaže stara glazbena uspješnica, a čini se da ni obrazovni sustav nije iznimka. Svake godine u vrijeme upisa u srednje škole ponavlja se isto pitanje: koja je najbolja škola? Mediji objavljuju ljestvice, roditelji traže preporuke, a učenici procjenjuju gdje će imati najveće šanse za uspjeh. Iako je želja za odabirom najbolje škole razumljiva, ostaje pitanje prema kojim kriterijima uopće određujemo što je dobra škola i koliko su takvi kriteriji pouzdani u stvarnom životu.

Šira slika

U javnosti se najčešće ističu škole s velikim interesom osmaša ili one s najboljim rezultatima na državnoj maturi. Takvi kriteriji stvaraju privid objektivnosti, ali često ne odražavaju stvarnu kvalitetu odgojno-obrazovnog rada. Velik interes može biti posljedica tradicije, društvene percepcije ili visokog bodovnog praga, dok rezultati mature uvelike ovise o strukturi učenika, broju nastavnih sati i ciljevima pojedinog programa. Zato visoka pozicija na ljestvici ne mora nužno značiti i najbolju školu za svakog učenika.

Usporedba rezultata između različitih tipova gimnazija nije uvijek metodološki opravdana. Razlike u nastavnim planovima, broju sati pojedinih predmeta i interesima učenika znatno utječu na rezultate, osobito kada dio učenika svoju budućnost vidi na tehničkim ili prirodoslovnim fakultetima. U takvim okolnostima ocjene na maturi ne mogu biti jedini pokazatelj kvalitete škole, nego samo jedan od elemenata šire slike.

U hrvatskom obrazovnom sustavu i dalje nedostaje jasna i općeprihvaćena metodologija vrednovanja škola. Jedan od mogućih pokazatelja mogao bi biti postotak učenika koji su upisali studij prvog izbora ili ostvarili željeni profesionalni put, jer taj kriterij povezuje motivaciju učenika, rad nastavnika i uspješnost škole u pripremi za nastavak obrazovanja i život nakon škole.

U središtu svake rasprave mora biti učenik. Škola postoji radi učenika i njezina je zadaća osigurati njihov cjelovit razvoj u uvjetima brzih tehnoloških promjena, novih zahtjeva tržišta rada i sve veće potrebe za brigom o mentalnom zdravlju mladih. Dobra škola nije samo ona koja postiže visoke rezultate, nego ona koja se prilagođava potrebama učenika i potiče razvoj njihovih sposobnosti.

Optimalan razvoj

Poseban je izazov prepoznati različitost učenika. Škola koja je izvrsna za jednoga može biti neodgovarajuća za drugoga, pa izbor škole ne bi smio ovisiti samo o reputaciji ili bodovnom pragu, nego o usklađenosti programa, pedagoškog pristupa i osobnih sposobnosti učenika. Važniji od maksimalnog postignuća jest optimalan razvoj učenika, jer samo takav pristup osigurava dugoročno zadovoljstvo i uspjeh mladih ljudi.

Zato bi pitanje „koja je najbolja škola” trebalo zamijeniti pitanjem „koja je škola najbolja za pojedinog učenika”. Najbolji pokazatelj kvalitete škole nisu ljestvice i bodovi, nego zdravi, motivirani i odgovorni mladi ljudi koji su spremni učiti i razvijati se tijekom cijeloga života.

Damir Jelenski