Refleksivna praksa, kao metoda kritičke analize vlastitoga rada, predstavlja alat za razumijevanje i transformaciju kulture ustanove te je ključna za razvoj pozitivne kulturne klime koja podržava kontinuirano unaprjeđenje, no trajne promjene zahtijevaju transformaciju ne samo strukturnih već i vrijednosnih dimenzija kulture, jer površinske promjene bez promjene uvjerenja djelatnika ostaju neefikasne
