Krleža je svojim djelom i prijateljstvom s Tuđmanom budio generacije umnih ljudi; nije čudo da je baš Ivanu Aralici Franjo Tuđman rekao da nije sreo obrazovanijeg i pametnijeg čovjeka od Krleže

Upravo je tako veliki pjesnik i profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, akademik Nikola Milićević opisao Miroslava Krležu.

Kako su se mnogi odricali Krleže prije nego što su pročitali ijednu njegovu knjigu, pridijevajući mu Partiju i jugoslavenstvo, tako su ga drugi, s ljevice, snažno zagrlili kao svoju književnu ikonu. Ivan Aralica u svojoj 41. knjizi objavljenoj u biblioteci Djela Ivana Aralice, u romanu Oni su drugo, osvjetljava Krležu kao velikana hrvatske političke misli, književnosti i kulture. Nakon više uspješnih pokušaja da opiše politiku, ljude i vrijeme, kao, na primjer, u trilogiji Sebastijanove priče, Aralica je stvarnim osobama u svojim dosadašnjim romanima izmišljao imena, a u najnovijem romanu Oni su drugo vrlo otvoreno govori o stvarnim ličnostima iz novije hrvatske političke i književne povijesti koje se u romanu pojavljuju pod svojim pravim imenom.

Briljantna priča

Aralica je s pomoću svojih stvarnih likova u romanu oblikovao vrlo zanimljivu priču koja je refleksija stvarnosti, obogaćena njegovim pripovijedanjem i posebnim nadahnućem. Naravno, bio je nadahnut u izboru društva i dijaloga koji su opisivali političko vrijeme i početke stvaranja mita o Titu, Partiji i evoluciji revolucije. Opisom događaja i odnosa među poznatim osobama u Krležinu društvu, uz njegovu Belu, Milana Begovića, Josipa Broza, Mošu Pijadu, Edvarda Kardelja, Ljubu Babića, Milu Budaka, Đuru Vranešića i ostale, Aralica je ispleo briljantnu priču ne ispuštajući otpočetka do kraja romana ni jednu važnu činjenicu u njezinoj čvrstoj strukturi. Čitajući taj pitki Araličin roman, imamo dojam kao da gledamo vrlo zanimljiv film koji nudi sasvim nove slike. Araličino pripovijedanje događaja u romanu otkriva ne samo odnose i političke okolnosti nego i mnogobrojne nepoznate činjenice koje pomažu u shvaćanju stvarnosti. Nakon pročitanog romana čitatelji će noviju hrvatsku povijest vidjeti kao neku novu stvarnost, a njezine glavne likove kao drukčije ljude u odnosu prema tome kako su ih dosad poimali. Početak revolucije vidjet će u krađi triptiha iz Riznice zagrebačke katedrale, a bombaški proces kao revolucionarnu propagandu za prikrivanje ukradenog i prodanog triptiha. Aralica je to opisao tako slikovito da čitatelj osjeća kako dotiče ljude i vrijeme u kojemu se to događalo.

U jednom eseju napisanom nakon ubojstva Stjepana Radića Krleža nije imao straha opisati prešućeni dio hrvatske povijesti o kojoj se i danas vrlo malo govori.

„U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ᾽Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ᾽jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Ugovori, paktovi i oduševljenja

U Odesu su se vratili hrvatski zarobljenici koji su odbili postati srpska vojska, pa je nad njima počinjen krvavi masakr u kojemu je mučki ubijeno više od 10 000 Hrvata tijekom 1916. i 1917. godine. Ubili su ih Srbi uz pomoć Kozaka. To je bio uvod u tragičan jugoslavenski bratski zagrljaj zbog kojega se šutjelo stotinu godina. Sve je to Krleža dobro vidio, duboko proživljavao i o tome pisao u svojim djelima. Nije se bojao objaviti „Moj obračun s njima” ni polemizirati s „jovnovima i ovnovima”, pa je zbog toga potkraj Drugoga svjetskog rata izjavio da mu je svejedno tko će ga ubiti – „Dido ili Đido”.

Angažiranost u Komunističkoj partiji s Titom i „kumovima” Krleži nije oduzela brigu i ljubav prema hrvatskom narodu i hrvatskoj sudbini. U eseju objavljenom u jednom od njegovih najvažnijih djela Deset krvavih godina opisuje ugovore, paktove i oduševljenja iz hrvatske prošlosti brižno razmišljajući o hrvatskoj budućnosti. Ako je doista istina da je povijest učiteljica života, onda mi Hrvati od nje nismo ništa naučili. Doista je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a imati pravo. Krleža piše kako je Hrvatska 1102., 1527. i 1918., dakle svakih četiristo godina, tražila novoga gospodara tako da će Hrvatima poći za rukom da ugovor, pakt i oduševljenje iz 1918. godine raskinu tek nakon novih 400 godina.

Nije se toliko čekalo – ugovor, pakt i oduševljenje iz 1918. raskinut je 1990. godine, kada je Krležin prijatelj i drug, povjesničar i znanstvenik Franjo Tuđman uzeo stvar u svoje ruke ostvarujući projekt neovisne i samostalne hrvatske države. Sigurno je u ideji i ostvarenju hrvatske slobode bitno sudjelovao Miroslav Krleža.

U ime hrvatske stvari davne 1967. Krleža ostaje vjeran svojem potpisu na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Zbog ljubavi prema hrvatskom jeziku kao temelju nacionalnog identiteta odriče se članstva u Partiji.

Svojim je djelom i prijateljstvom s Tuđmanom budio generacije umnih ljudi unoseći snagu svoje vizije i duh u traženju hrvatske slobode. Nije čudo da je baš Ivanu Aralici Franjo Tuđman rekao da nije sreo obrazovanijeg i pametnijeg čovjeka od Krleže. Za razliku od hrvatskih nazdravičara koji još i danas odbacuju Miroslava Krležu, aktivisti komunističkog jugoslavenstva pokušavaju ga prigrliti i zadržati kao svoju ideološku legendu. Roman Oni su drugo Ivana Aralice osvjetljava lik i djelo Miroslava Krleže i oduzima toga velikog književnika propagatorima jugoslavenstva te potvrđuje da je on bio uistinu gorljiv Hrvat.

„Tužno je gledati, što ne traje od jučer, kako projugoslavenska, komunistička i imperijalistička politička opcija – više je imena pa je nazovite kako hoćete – svojata Krležu kao svojega barjaktara i još tužnije kako nacionalna, građanska i separatistička politička opcija – nazovite i nju kako želite – tomu svojatanju nasjeda, pa se Krleže, bez mnogo razmišljanja o šteti što je sebi čini, olako odriče. Htio sam ispričati priču koja će reći da svojatanje komunističkog jugoslavenstva nema temelja, a odricanje separatističkog hrvatstva nema pameti. Krleža je prema duhu i slovu ugrađen i u hrvatsku književnost i u hrvatsku separatističku političku misao. Na komunizam i jugoslavenstvo odavno mu se povraćalo kao na krišku nekada slasnog pršuta, na kojoj je – kad je progledao – ugledao crve.ˮ

(Iz razgovora koji je s I. Aralicom vodila Dora Pia Kalozzi, Novine ŠK, pregled novih izdanja u 2024. i 2025.)