Odgoda upisa djece u prvi razred osnovne škole velik nam je kamen spoticanja, ponajprije zbog porasta broja odgoda, priznala je doc. dr. sc. Ivana Pavić Šimetin, voditeljica Službe za školsku i adolescentsku medicinu HZJZ-a te posebna savjetnica ministra znanosti, obrazovanja i mladih, na stručnom skupu „Između vrtića i škole: tko i kako procjenjuje djetetovu spremnost za školu”, održanom 3. veljače u organizaciji najstarije udruge učitelja – Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (HPKZ). Riječ je o aktualnoj temi s obzirom na to da su upisi počeli 2. veljače.

Prema podacima Pavić Šimetin, u 2024. godini devet posto djece dobilo je odgodu upisa, a u 2025. riječ je o visokom udjelu od 11 posto, (prema podacima CARNET-a, ukupno 4138 djece, nap.a.). Kako je primijetila Šimetin, prije 25 godina odgodu upisa u prvi osnovne dobivalo je oko pet posto populacije. Pritom udio odgoda upisa ovisi o županiji, pa primjerice u Gradu Zagrebu pravo na odgodu polaska u školu ima oko deset posto djece, dok je u županijama poput Splitsko-dalmatinske ili Međimurske riječ o 13 posto. Kako je pojasnila Ivana Pavić Šimetin, za Međimurje je jasno da je riječ o pitanju romske populacije, no za dalmatinsko područje zasad nema jasnog odgovora.

Prolazak dijagnostike

– S odgodama koje iz godine u godinu rastu moramo usporiti. Djecu trebamo upisivati u škole, a ako to ne činimo, moramo biti sigurni da će ta djeca godinu dana odgode pohađati desetosatni dnevni program u vrtićima. Moramo biti i sigurni da će djeca s odgodom upisa proći dijagnostiku i, po potrebi, liječenje. Da bi slao dijete na obradu i liječenje, školski liječnik mora postaviti dijagnozu jer to je uvjet bilo koje uputnice. Dakle, to sve sugerira da dijete s odgodom uistinu ima teškoće te da bi jednogodišnja rehabilitacija dovela do napretka kako bi ono krenulo u školu godinu dana starije od svojih vršnjaka – objasnila je Šimetin.

Prilog raspravi dala je pedagoginja OŠ Augusta Šenoe u Zagrebu Iva Mondecar, objašnjavajući gdje roditelji najviše griješe prilikom upisa djece u osnovne škole.

– U skladu sa zakonskom regulativom, roditelj je dužan javiti se školi, no roditelji katkad nisu svjesni da im je dijete upisnik, kamoli da za upise postoje rokovi. Dogodilo se da nam se u školu odazvalo svega 50 posto roditelja s upisnog područja, iako smo se uistinu potrudili informirati ih. Dio se roditelja slabo služi digitalnim alatima, ne znaju za aplikaciju e-Građani, neki nemaju tokene, a u tim slučajevima im pomažu naši stručni suradnici – rekla je Mondecar, uz dodatak kako s druge strane roditelji često smatraju da je upis u školu akademski tekst.

– To je prvi puta da je dijete izloženo testu sposobnosti i oni ih pripremaju, nabavljaju od drugih roditelja pitanja iz testiranja, katkad i sami provode testove s djecom – rekla je, smatrajući to, dakako, posve nepotrebnim roditeljskim aktivnostima.

Stoga joj se čini da bi roditelje trebalo početi osvještavati da priprema za školu kreće kada se dijete rodi, a ne kada počinju upisi u škole.

Što (ne)smiju

Govoreći o problemu nepovezanosti dječjih vrtića i škola, u smislu podjele informacija o djetetu upisniku, Mondecar je primijetila kako su neki djelatnici vrtića, zbog zaštite prava djeteta i GDPR-a, nesigurni jer ne znaju što uopće smiju, a što ne smiju proslijediti školi. Naime, kako je upozoreno na tribini – i što se pokazuje osnovnim problemom – zbog nedostatka nacionalnog okvira, odgojno-obrazovnim ustanovama vezane su ruke: nužno je na institucionalnoj razini uspostaviti ujednačena pravila koje informacije o djetetu vrtić može prenijeti školi. Mondecar smatra kako bi apsolutno sve što je u interesu djeteta i što je bitno trebalo prenositi u školu, no na razini države takav protokol nije uređen.

(Iz publike se čula digresija o nužnosti nacionalnog protokola o prijenosu informacija jer „bitno nam je da imamo legitimnost”; „moramo znati da smo napravili sve u interesu djeteta, u suprotnom, mi prvo polugodište kopamo kanale, a plusatni razgovor s djetetom na upisu nije dovoljan kako bi se saznalo njegovo socioemocionalno stanje”; „zna se dogoditi da dijete na upisu roditelji istreniraju na pristojno ponašanje, a u prvome razredu nastupa – kaos”.)

Kao primjer nesustavnosti naveden je podatak da nitko ne traži potvrdu da je dijete prošlo program predškole koja je zakonski obvezna. Vjerojatno zato – čulo se iz publike – da roditelj ne bi trebao platiti kaznu.

Iva Mondecar, pedagoginja OŠ Augusta Šenoe, Zagreb:

Ako škole nemaju sve informacije o djetetu prije upisa – od određenih teškoća do neprihvatljivog ponašanja – onda imamo problem. Nama je nužno imati informaciju o djetetu kako bismo znali posložiti razrede. Imamo situaciju da dijete na razgovoru za upis školu roditelj pripremi, čak i na način da dobije obećanje – budeš li dobar, poslije idemo u dućan po igračke. Po mom pedagoškom iskustvu, odgojitelj je taj koji za 90 posto djece može reći je li spremno ili nije za vrtić, a za ostale je potrebna procjena. Nužna je daleko bolja suradnja vrtića i škola te upoznavanje djece sa školom i učiteljima prije upisa. Ne znam hoće li Hrvatska ikada doći do toga.

Tamara Hubeny Lučev, psihologinja, DV Potočnica, Zagreb:

Prije upisa u školu, većina nas psihologa radi procjenu. Često govorimo o tome da je potrebno povezivanje vrtića i škola, no meni se čini da se sve manje povezujemo. Ono što nam se događa jest da roditelji zataje mnoge informacije i ne prenesu ih u škole, poput one da je dijete u vrtiću bilo na obradi i kod logopeda i kod rehabilitatora. Ne čine to roditelji iz loše namjere, nego nade kako će u školi možda ipak biti sve u redu. Činjenica jest da neka djeca jednostavno promaknu jer ni komisija u školi ne uoči da bi trebala tražiti mišljenje vrtića, a mi u vrtićima nemamo pravilnik o nužnosti javljanja informacija školi.

Iva Rončević, odgojiteljica, DV Grigora Viteza, Zagreb:

Svrha razvojne mape kontinuirano je praćenje razvoja djeteta, no, nažalost, individualna razvojna mapa nije se pokazala kao prijelazni dokument koji bi bio prihvaćen. Je li u pitanju zaštita podataka, teško je reći. Valovi se uzburkaju tek prije upisa u školu. Roditelji su prva stepenica suradnje, no i oni se često uznemire tek uoči upisa, a dotad, u vrtiću, govore odgojiteljicama 'pa nemojte, oni su mali'. Nama su ruke vezane, nažalost ne možemo prenijeti sve informacije o djetetu u školski sustav, a voljeli bismo zbog dobrobiti djece.

Ljiljana Klinger, predsjednica HPKZ-a-, ravnateljica OŠ M. Gupca, Zagreb:

Tema upisa u prvi razred trebala bi nas još više povezati u ideji da dijete stavimo na prvo mjesto. Ideja o ovoj temi potekla je iz primisli da se djeca upisuju u gimnazije i srednje škole s nekoliko klikova mišem, da fakultete upisuju s nekoliko klikova mišem, a u osnovnu školu – nakon vrtića u kojemu su djeca provela pet godina – roditelji i mi u školama i vrtićima imamo puno, puno posla. Je li to neophodno i možemo li taj posao skratiti, vjerujući jedni drugima kao stručnjaci?

Sanja Sajko, odgojiteljica, DV Utrina:

Gubimo kontinuitet prilikom upisa djece u školu. U vrtićima pratimo dijete od početka, primjećujemo kada nešto nije u redu, pratimo djecu s teškoćama. Osjetljivo je roditeljima objasniti naša zapažanja vezana za djecu, na način da ih ne povrijedimo, a opet da naše mišljenje shvate ozbiljno. Činjenica jest da djeca iz vrtića dolaze u škole a da u školama imaju sva saznanja koja mi imamo. Gubi se povratna informacija. Suradnju bi trebalo produbiti. To na našu struku djeluje demotivirajuće, unatoč tomu što stalno radimo na tome da se povežemo. No, nikako da to službeno krene – nema usustavljenog načina prijenosa informacija iz vrtića u škole.

Zilha Redžebašić, učiteljica razredne nastave, OŠ M. Gupca, Zagreb:

Kod prelaska djece iz vrtića u školu roditelji su najvažnija baza. Mogu pomoći na način da dopuste djeci da izraze svoj stav i nesigurnost prije polaska u školu, da ne umanjuju njegov osjećaj, da mu kažu – strah je u redu. Roditelji bi danas trebali više raditi na osamostaljivanju svog djeteta. Jer, kod djece koja dolaze s takvom pripremom u školi u većini slučajeva nema problema. Prvi tjedni svima su malo teški, no praksa u našoj školi jest da prvašićima pomažu stariji učenici, a mlađi u njih gledaju kao u mlade 'bogove'. Oni im prenose iskustva.

PRAVILA – OBVEZE LIJEČNIKA I RODITELJA

• Liječnik školske medicine ne ustupa medicinsku dokumentaciju stručnoj službi škole, već je to zadaća roditelja.

• Liječnik školske medicine treba savjetovati roditelje da je važno da roditelji medicinsku dokumentaciju djeteta dostavi stručnoj službi škole, ali je odluka na roditelju.

• Ako roditelj uskraćuje medicinsku dokumentaciju liječniku školske medicine, liječnik školske medicine treba o tome obavijestiti Hrvatski zavod za socijalni rad koji postupa po svojim ovlastima.

• Svakom je djetetu nužno pravodobno utvrditi primjereni oblik obrazovanja, odnosno ne odgađati odluku koja je u najboljem interesu djeteta/učenika bilo zbog roditeljske uskrate medicinske dokumentacije, bilo zbog čekanja na termin pregleda.

• Medicinska dokumentacija nikako nije presudna u utvrđivanju primjerenog oblika obrazovanja jer je to samo jedan od deset elemenata na temelju kojih Povjerenstvo utvrđuje primjereni oblik obrazovanja.

• Najveću težinu odnosno presudnu ulogu u utvrđivanju primjerenog oblika obrazovanja ima učenikovo funkcioniranje u razrednom odjeljenju pa se na navedeno odnosi sedam od deset elemenata utvrđivanja primjerenog oblika obrazovanja. (IZVOR: HZJZ)