Razina autonomije koju kao učiteljica hrvatske nastave u inozemstvu imam iznimno je visoka i omogućuje mi da izrazim vlastitu kreativnost u radu

Ideja o dokidanju ili barem ograničavanju formalnog ocjenjivanja nešto je što bih definitivno voljela vidjeti u redovnom hrvatskom obrazovnom sustavu

Marinela Ivić poučava hrvatski jezik u Irskoj, konkretno u Fermoyu, Corku i Waterfordu. Na pitanje zašto se odlučila za Irsku (putem poziva Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih), kaže kako odluka nije bila slučajna – oduvijek ju je privlačio Smaragdni otok, koji ju je po dolasku osvojio živim zelenim krajolikom, toplim i otvorenim ljudima.

Irska je, osobito od ulaska Hrvatske u EU i otvaranja tržišta rada, postala jedna od omiljenih destinacija Hrvata koji traže novu životnu stranicu. „Kada sam stigla”, opisuje, „dočekala me zajednica koja je već imala temelje organiziranog života, a unutar nje i klicu onoga što je danas postalo moj posao: nastava hrvatskog jezika za djecu.”

Snalaženje je, priznaje, imalo i svojih izazova. Svaki sustav ima svoja pravila, pisana i nepisana, i trebalo je vremena da ih razumijem i prihvatim. No, topao doček roditelja čija djeca pohađaju nastavu i podrška zajednice učinili su taj prijelaz podnošljivijim nego što se nadala, kaže Marinela Ivić, opisujući svoju ulogu poput mosta ili spone koji povezuje ovdašnje najmlađe članove hrvatske dijaspore s naslijeđem njihove domovine, što prije svega smatra privilegijem. S učiteljicom Marinelom prošli smo nekoliko tema vezanih za uvjete i način rada u hrvatskoj nastavi u Irskoj, a zanimalo nas je i što bi iz irskog obrazovnog sustava prenijela u – hrvatski.

U kakvim se uvjetima odvija nastava hrvatskog jezika u Irskoj?

– Odvija se izvan institucija redovnog obrazovanja. Razlog tome je specifičnost irskog zakonodavnog okvira koji strogo regulira rad s djecom predškolske i školske dobi; sve što se događa unutar formalnih obrazovnih ustanova podliježe nizu strogih propisa koje je teško ispuniti u kontekstu jedne manjinske zajednice. Stoga nastavu organiziramo u prostorima lokalnih kulturnih, sportskih i društvenih centara u gradovima Fermoy, Cork i Waterford.

Koliko ste zadovoljni uvjetima rada i opremljenošću tih prostora?

– Ti su prostori u pravilu dobro opremljeni i prilagođeni za rad s djecom. Radi se o udobnim, dobro osvjetljenim prostorijama, čija opremljenost varira, no s dovoljno mjesta za kreativne aktivnosti. Nastava se odvija izvan redovnog školskog rasporeda u poslijepodnevnim satima radnih dana ili jutarnjim satima vikendom, ovisno o lokaciji i dogovoru s roditeljima. Grupe su male, od pet do petnaest polaznika, što je, s pedagoškog stajališta, pravi privilegij.

Međutim, one su i mješovite – i po dobi (od 5 do 14 godina) i po razini poznavanja hrvatskog jezika. Neka djeca govore hrvatski kod kuće svakodnevno, neka ga čuju samo povremeno, a neka su praktički počela učiti iz nule. To je pedagoški izazov koji svakodnevno zahtijeva kreativnost i fleksibilnost.

Da biste razumjeli kontekst u kojemu radite, trebalo je upoznati irski obrazovni sustav. Što ste naučili?

– Obvezno obrazovanje u Irskoj traje od šeste do šesnaeste godine, no u praksi većina djece kreće u školu već s četiri ili pet godina kada se upisuju u takozvane Junior infants razrede koji su dio osnovne škole. Osnovna škola (Primary school) traje do navršenih dvanaest ili trinaest godina, a potom učenici upisuju srednju školu (Post-primary). Srednja škola podijeljena je na dvije razine: Junior cycle traje tri godine i općeg je usmjerenja, a zatim učenici biraju smjer unutar dvogodišnjeg programa Senior cycle. Senior cycle završava polaganjem Leaving certificate, irskog ekvivalenta naše državne mature, ispita koji je ključan za upis na visokoškolske ustanove.

Koji su pozitivni aspekti rada u inozemstvu?

– Mnogo ih je. Pristup učenicima prilično je individualiziran i prilagođen njihovoj dobi i sposobnostima, u čemu su mi kao učiteljici ruke posve odriješene. Razina autonomije koju kao učiteljica hrvatske nastave u inozemstvu imam iznimno je visoka i omogućuje mi da izrazim vlastitu kreativnost u radu. U hrvatskoj nastavi u inozemstvu praćenje je opisno, a evaluacija minimalna, čime je otklonjen pritisak kako na učenika, tako na učitelje i roditelje. U pravilu, učenici rado dolaze na nastavu, otvoreni su i suradljivi te lakše uspostavljaju komunikaciju i kontakt bez pritiska stalnog procjenjivanja.

Zahvaljujući mješovitom sastavu grupa, kako po dobi, tako po sposobnostima, postoji visoka razina inkluzivnosti i prihvaćanja različitosti. Učenici često pomažu jedni drugima u izvršenju zadataka i brinu se o međusobnoj uključenosti u nastavne aktivnosti, što pomaže u izgradnji svijesti o pripadnosti zajednici i gradi čvršće i stabilnije međusobne odnose.

Što vam nedostaje u Irskoj i što smatrate da bi moglo biti bolje?

– Idila, naravno, ne postoji nigdje. Zacijelo bi bilo puno jednostavnije održavati nastavu ranije tijekom dana, a ne nakon što su umorni poslije cjelodnevne nastave. Nastava izvan redovnog programa nema obvezan karakter, pa učenici ponekad izostaju bez prethodne najave, što može narušiti kontinuitet. Materijale koje koristim u radu uglavnom sama izrađujem ili prilagođavam postojeće dostupne u različitim digitalnim izvorima, što, po mom mišljenju, samo po sebi nije nedostatak, no zahtijeva prilično mnogo vremena.

Pitanje motivacije uvijek je zanimljivo; kako motivirati učenike na rad, roditelje na bolju participaciju u aktivnostima ili na uključivanje novih polaznika?

– Na motivaciju bi veliki utjecaj mogla imati formalna organizacija u Irskoj, poput udruge roditelja, koja bi zauzela fokalnu poziciju u informiranju, podršci i pružanju pomoći roditeljima koji bi bili zainteresirani za uključivanje djece u nastavu. Takva bi organizacija, registrirana u Irskoj mogla poslužiti i kao odskočna daska za projekte suradnje s odgojno-obrazovnim institucijama u domovini i otvorila mogućnosti primjerice zajedničkih aktivnosti, posjeta, putovanja.

Što biste od svega voljeli prenijeti u hrvatski obrazovni sustav?

– Ideja o dokidanju ili barem ograničavanju formalnog ocjenjivanja nešto je što bih definitivno voljela vidjeti u redovnom hrvatskom obrazovnom sustavu. Sustav preplavljen formalnim odlikašima kojima je ocjena ili nebitna ili jedina bitna zacijelo bi imao prilične koristi od promjene paradigme – ne učimo za ocjenu (jer je nema), već da bismo saznali nešto novo, usvojili novu vještinu, izgradili vlastitu osobnost i identitet.

Teško je riječima opisati ushićenje koje osjetite kao učiteljica kada, primjerice promatrate skupinu djece od pet do petnaest godina kako se iskreno vesele jer je Marko danas izgovorio cijelu rečenicu točno na hrvatskom ili je Sofija na karti Hrvatske pronašla i opisala na hrvatskom mjesto u kojem živi njezina baka.

Uz to bih rado vidjela veću autonomiju nastavnika u oblikovanju nastave i više povjerenja u profesionalnu prosudbu učitelja te naravno i onaj duh suradnje između škole i obitelji koji ovdje vidim kao normu, a kod nas se i dalje tretira kao bonus. Rad s djecom u dijaspori poseban je i odgovoran poziv. Ova djeca rastu između dva jezična i kulturna identiteta. Moj je zadatak pomoći im da taj prostor ne dožive kao rascjep, već kao bogatstvo. Kada vidim dijete od deset godina koje pouzdano čita Regoča, koje zna da u Hrvatskoj imamo grad bajki, da je Risnjak dobio ime po risu, a da je Republika Hrvatska domovina njegovih roditelja, tada znam zašto sam ovdje. Irska mi je dala prostor za rast, ali Hrvatska ostaje ono što poučavam, ono čemu se vraćam i ono što, tijekom svakog sata, nastojim približiti svojim učenicima.

Suradnja s roditeljima je ključna

Kako djeci koja ne znaju jezik približavate hrvatsku pisanu riječ?

– Osnovana je knjižnica s više od stotinu naslova na hrvatskom jeziku dostupnih svim učenicima. Ona nije samo polica s knjigama. Svaki učenik koji se upiše dobiva korisnički račun u knjižničnoj aplikaciji kojim je uključen u online knjižničnu bazu „Penkalom po papiru” putem koje može pregledavati digitalni katalog i posuđivati naslove na tjednoj bazi.

Vidite li dijete od osam godina kako iz Irske posuđuje Priče iz davnine ili Dnevnik Pauline P., čita ih samostalno ili s roditeljima kod kuće, razumjet ćete pravu vrijednost ovog projekta. Knjiga je most i dok djeca čitaju hrvatsku riječ, grade i vlastiti identitet prožet svojim naslijeđem.

Kakva je pozicija roditelja učenika, u kojoj su mjeri partneri?

– Bez roditelja nema ničega. To nije klišej već je svakodnevna realnost rada u dijaspori. Roditelji su ti koji djecu dovode na nastavu, podsjećaju ih da ponove gradivo, čitaju s njima knjige iz knjižnice, govore im kod kuće hrvatski (ili se trude). Suradnja s njima je ključna za smislenu organizaciju rada. Redovito komuniciramo putem grupnih poruka, dijele se materijali i aktivnosti koje djeca mogu raditi kod kuće, a roditelji koji žele uvijek su dobrodošli sudjelovati u pojedinim radionicama.

Metode rada – od TPR-a do CLIL-a

S obzirom na to da radi s mješovitim grupama u kojima se nalaze djeca različite dobi i jezičnih razina, Marinela Ivić ne može si priuštiti jednoličnost. Stoga je njezin metodički repertoar raznolik i prilagodljiv. Evo što koristi:

• frontalno poučavanje – za uvođenje novih jezičnih struktura i pojmova, ali u kratkim, fokusiranim blokovima koji ne prelaze petnaestak minuta

• CLIL metoda (Content and Language Integrated Learning) – jezik poučava unutar tematskih konteksta: uz pomoć povijesti, geografije, tradicije, a djeca usvajaju vokabular i gramatiku prirodno, bez suhoparnog memoriranja

• TPR (Total Physical Response / Potpuni tjelesni odziv) – posebno učinkovita metoda s mlađom djecom; jezik se usvaja putem pokreta, igre i fizičkih reakcija na naredbe i upute

• igrifikacija – didaktičke igre, kvizovi, natjecanja; učenje postaje zabava bez da djeca osjete da moraju nešto naučiti

• projektno učenje – učenici rade na jednostavnijim kraćim projektima, što razvija i jezičnu kompetenciju i istraživačke vještine

• igranje uloga – simulacije svakodnevnih situacija na hrvatskom jeziku: odlazak u trgovinu, dijalozi u svakodnevnim i specifičnim situacijama, putovanje po Hrvatskoj

• radionice i kreativne aktivnosti – izrada prigodnih ukrasa, likovne radionice, kratke priče najčešće vezane za obilježavanje prigodnih dana i datuma.

Učiteljica Marinela Ivić nastoji da svaki sat bude nešto više od pukog usvajanja jezika. U svim aktivnostima protkane su hrvatska povijest, kultura i tradicija.