Nekada su se škole zvale učionama, a pučke škole današnje su osnovne škole. Nazivi osnovnih škola danas se određuju po više modela: s naslovnicima i bez njih, a neke su škole samo brojevi

Nazivi odgojno-obrazovnih ustanova u svakodnevnom životu ne privlače osobitu pozornost. Različiti su i u njima naoko nema nekog sustava. U tradiciji je našeg školstva da se škole najčešće nazivaju po nekim uglednicima, ali ima i drugačijih naziva. Međutim, dublji uvid u nazive škola pokreće brojna pitanja, počevši od toga tko zapravo odlučuje koje će ime imati škola, kako se to ime odabire i po kojim kriterijima, jesu li imena nepromjenjiva i zbog čega se eventualno mijenjaju, koja se imena najčešće daju odgojno-obrazovnim ustanovama i sadrže li kakve poruke, gdje se ističu i jesu li jezično oblikovana u skladu sa suvremenim jezičnim standardima, što ona znače za školu, učitelje, učenike i školsku sredinu i kako oni to pokazuju itd. Pregledali smo popis današnjih škola u Hrvatskoj po regijama, proučili propise i običaje u davanju imena školama, koliko se pritom uvažava prošlost i tradicija te kakvo je suvremeno stanje. Zanimljive podatke do kojih smo došli, a koji puno govore o prisutnosti prošlosti i u tom segmentu obrazovnog sustava, u ovom ćemo broju obraditi za osnovne škole.

Usporedba s poduzećem

Po posljednjim podacima, u Hrvatskoj je ukupno 2015 osnovnih škola, od kojih su 924 matične škole, a 1091 područna. Svaka škola ima naziv naprosto zato što je, kao javna ustanova, poseban obrazovni i administrativni subjekt koji ima svoje sjedište te odnose s polaznicima i svima zainteresiranima za njezin rad. Kaže se i da škola ima ime. Riječi naziv i ime sličnoznačnice su i ponekad znače isto, iako riječ naziv ima i šire značenje kao pojam koji podrazumijeva pojedinačna imena. Pojam naziv uobičajeniji je za ustanove, a ime za osobe. Naziv je za ustanove ono što je za poduzeća tvrtka.

Kako dakle škola dobiva ime? Taj je proces reguliran Zakonom o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju i Zakonom o ustanovama. Osnivač javne (postoje i vjerske i privatne) osnovne škole obično je lokalna samouprava, tj. općina ili grad, premda zakon dopušta da to bude i država, županija, odnosno neka pravna ili fizička osoba.

O imenu škole najprije odlučuju u samoj školi: školski odbor i roditelji učenika koji prvi prihvaćaju statut škole u kojemu je njezin naziv. Zatim statut škole ili njegovu promjenu, ako se mijenja naziv škole, usvaja upravno tijelo osnivača, tj. općine ili grada. Odluka osnivača je konačna, no naziv ipak zaključno potvrđuje Ministarstvo obrazovanja svojim aktom odobravanja statuta škole nakon što je utvrdilo da je u skladu sa zakonom.

Uvjeti za naziv

Za prihvaćanje naziva škole zadani su sljedeći uvjeti: vrsta škole (u našem slučaju osnovna), u istom naselju ne mogu biti dvije škole istog naziva; naziv mora biti na hrvatskom standardnom jeziku; ime škole, ako ga ima, ili drugo obilježje koje ima samo ta škola (npr. broj, naziv mjesta, gradskog kvarta ili druga oznaka); mjesto u kojem se škola nalazi.

Naziv imaju samo matične škole, a područne škole, uz naziv matične škole, imaju i dodatak da je to područna škola s nazivom mjesta u kojemu se nalazi.

U razmatranju imenovanja škole treba dakle razlikovati dva pojma: naziv čine sve riječi u nazivu, a ime je dio naziva koji može biti neka važna osoba ili drugi pojam te mjesto u kojemu se škola nalazi. Za osobu čije ime nosi škola (a to vrijedi i za imena drugih vrsta ustanova) u hrvatskom standardnom jeziku ima više domaćih i stranih riječi koje se rabe za tu svrhu.

Modele po kojima su osnovne škole u Hrvatskoj dobile ime utvrdili smo na temelju aktualnog Popisa osnovnih škola u Republici Hrvatskoj koji se nalazi na mrežnim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.

Nazivi po imenu osobe

Četiri glavna modela

Većina osnovnih škola u Hrvatskoj ima u svom nazivu ime osobe, tj. naslovnika. Postoje četiri glavna modela pisanja takvog naziva:

1. naziv s imenom naslovnika u genitivu: Osnovna škola Ivana Gundulića, Zagreb. Ovaj se model smatra najprihvatljivijim jer je u duhu tradicije pisanja naziva škola u Hrvatskoj još od 19. stoljeća, gramatički se uklapa u cjelinu naziva i nema navodnika koji remete ritam teksta. Model se nije primjenjivao u doba SFR Jugoslavije jer je tada bio na snazi model s imenom u nominativu i navodnicima, a pod utjecajem administrativnog stila i načina pisanja naziva poduzeća. Model s imenom u genitivu danas se primjenjuje u velikoj većini škola. Primjeri: OŠ Jurja Habdelića, Velika Gorica; OŠ Antuna Mihanovića, Klanjec; OŠ Ivana Rangera, Kamenica; OŠ Jure Turića, Gospić; OŠ Vladimira Nazora, Daruvar; OŠ Bartula Kašića, Zadar; OŠ Ljudevita Gaja, Osijek itd.

2. naziv s imenom u nominativu i s navodnicima: Osnovna škola „Vladimir Nazor”, Ploče. Primjenjuje ga manji dio škola. Smatra se ostatkom načina pisanja naziva škola iz vremena Jugoslavije, kad se primjenjivao na sve škole pod utjecajem administrativnog stila i načina pisanja naziva poduzeća, ali i prakse u Srbiji i još nekim republikama. Budući da je i u Republici Hrvatskoj taj način pisanja dopušten, neke su ga škole zadržale iz raznih razloga, često zato da ne mijenjaju natpis na školama i druge identifikacijske oznake. Primjeri: OŠ „Braća Bobetko”, Sisak; OŠ „Ivan Goran Kovačić”, Duga Resa, OŠ „Braća Seljan”, Karlovac; OŠ „Braća Radić”, Koprivnica; OŠ „Ivan Goran Kovačić”, Benkovac i dr.

3. naziv s imenom u nominativu u kurzivu, bez navodnika. Ovaj je model inačica modela s imenom u nominativu i navodnicima, no uglavnom se ne primjenjuje u javnim natpisima s nazivom škola, nego u pisanom tekstu (novinski tekstovi, administrativni tekstovi i dr.) pod utjecajem suvremenog grafičkog trenda zamjene navodnika kurzivom. Tako se tekst rasterećuje od navodnika kao, u ovom slučaju, nepotrebnog pravopisnog znaka

4. naziv s imenom u nominativu bez navodnika: Osnovna škola Nikola Tesla, Rijeka. Model je inačica modela s navodnicima, tj. ime naslovnika piše se u nominativu, ali bez navodnika. To je novija praksa, vjerojatno pod utjecajem trenda za što manje koraka u pisanju, pa se navodnici izostavljaju kao nepotrebni jer je i bez njih naziv posve jasan i funkcionalan. Primjenjuje se i u svakodnevnom pisanju brojnih kulturnih i znanstvenih ustanova iako imaju navodnike u službenom nazivu. Primjeri: OŠ Ivan Benković, Dugo Selo; OŠ Ljubo Babić, Jastrebarsko; OŠ Kardinal Alojzije Stepinac, Krašić; OŠ August Šenoa, Osijek; OŠ Antun Gustav Matoš, Vinkovci; OŠ Tone Peruško, Pula i dr.

Aktualni Pravopis hrvatskoga jezika (Institut za hrvatski jezik, 2013.) poznaje prva tri modela, što znači da su sva tri dopuštena i s pravopisnog gledišta. Ne spominje četvrti model, premda je njegova uporaba sve češća. Stoga će ga trebati uvrstiti u buduća izdanja Pravopisa jer mu nema nekog razložnog prigovora.

Što se sve krije iza naziva osnovnih škola

Od poznatih osoba do imena mjesta

Veliki broj osnovnih škola nema u svome nazivu poznatu osobu ili neki drugi pojam kao naslovnika, nego se sastoji samo od riječi osnovna škola i imena mjesta u kojemu se škola nalazi. U tom modelu postoje dvije najčešće inačice.

Prva je naziv u kojem su samo riječi osnovna škola i ime mjesta, s tim da se ime mjesta ponavlja i u adresi škole. Ovakav naziv najčešći je u ovom modelu. Primjeri: OŠ Novska, OŠ Glina, OŠ Klinča Sela, OŠ Donji Lapac, OŠ Đurđevac, OŠ Bakar, OŠ Veliko Trgovišće, OŠ Bedekovčina, OŠ Krapinske Toplice, OŠ Čazma, OŠ Gvozd, OŠ Dvor i dr. Ovaj model vrlo je čest u manjim mjestima, središtima općina i selima, u kojima postoji samo jedna osnovna škola.

Gradski kvartovi

Druga je inačica naziv u kojemu su riječi osnovna škola i naziv mjesta, s tim da je naziv mjesta u navodnicima. Primjer: OŠ „Skakavac”, Skakavac (mjesto kod Karlovca); OŠ „Josipdol”, Josipdol (mjesto kod Ogulina); OŠ „Podrute”, Podrute (u području Novog Marofa). U ovim se nazivima ime mjesta javlja dva puta – jednom kao sastavni dio imena, a drugi put u adresi škole, osim ako se škola nalazi u većem mjestu pa se naziva po dijelu grada, npr. OŠ „Trsat”, Rijeka.

Naziv u kojemu je ime gradskog kvarta koristi se za škole u većim gradovima. Najveći je broj takvih naziva u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Primjeri iz Zagreba: imena škola su Jabukovac, Šestine, Pantovčak, Kustošija, Medvedgrad, Granešina, Čučerje, Bukovec, Žitnjak, Vukomerec, Malešnica, Prečko, Rudeš, Voltino, Ljubljanica, Dugave, Trnsko, Remete, Špansko-Oranice i dr. Split: Skalice, Spinut, Lučac, Brda, Meje, Ravne njive, Mejaši, Pujanki, Žnjan – Pazdigrad i dr. Rijeka: Centar, Zamet, Kantrida, Kozala, Pećine, Podmurvice, Škurinje, Turnić, Vežica i dr. Osijek: Vijenac, Tenja, Retfala. Zadar: Stanovi, Smiljevac, Voštarnica, Zadarski otoci. Pula: Šijana, Stoja, Centar, Vidikovac, Veruda, Veli vrh. Šibenik: Vidici, Vrpolje. Vukovar: Mitnica. U Splitu su gotovo sve osnovne škole nazvane po dijelovima grada u kojima se nalaze, dok u ostalim navedenim gradovima prevladavaju nazivi s naslovnicima i dr.

Povijesni datumi

U tri grada u Hrvatskoj škole kao ime imaju redni broj po kojemu se međusobno razlikuju. To su Varaždin, u kojem postoji sedam osnovnih škola, Bjelovar u kojemu su četiri osnovne škole i Čakovec s tri osnovne škole. U tim su gradovima dakle imena škola I. osnovna škola, II. osnovna škola, III. osnovna škole itd.

U skupinu pojedinačnih naziva idu oni nazivi koji ne pripadaju ni jednom navedenom modelu zato što škole nisu imenovane po poznatim ličnostima, nego važnim povijesnim nadnevcima, simbolima, posebnim geografskim pojmovima i sl. To su npr. OŠ 22. lipnja, Sisak (praznik prvog antifašističkog ustanka); OŠ Lijepa naša, Tuhelj (po hrvatskoj himni kojoj je u tom kraju podignut spomenik), OŠ Domovinske zahvalnosti, Knin (sintagma kojom se ističe nacionalna zahvalnost za slobodu ostvarenu u Domovinskom ratu u nekadašnjem središtu velikosrpske pobune); OŠ Nad lipom, Zagreb (naziv po ulici u kojoj je škola); OŠ Hrvatski sokol, Podgajci Podravski (domoljubna simbolika), OŠ Zadarski otoci, Zadar; OŠ Murterski škoji, Murter (nazivi po geografskim pojmovima). Nazivi tih škola mješavine su navedenih modela.

Nazivi vjerskih i privatnih škola

Nazivi vjerskih škola uglavnom sadrže ime vjerske zajednice kojoj škola pripada, a u nekima je i ime sveca ili zaslužnih crkvenih osoba te ime grada u kojemu se škola nalazi. Primjeri: Prva katolička osnovna škola u Gradu Zagrebu; Katolička osnovna škola sv. Benedikta, Zadar; Katolička osnovna škola sv. Uršule, Varaždin; Katolička osnovna škola Josip Pavlišić, Rijeka (dobila ime po istaknutom riječkom nadbiskupu); Katolička osnovna škola Novska itd. U Hrvatskoj po posljednjim informacijama ima 12 katoličkih i jedna židovska osnovna škola – Osnovna škola Hugo Kon).

U Hrvatskoj djeluju i privatne osnovne škole, što stoji u njihovim nazivima, npr. Prva privatna osnovna škola Juraj Dobrila u Puli; Privatna osnovna škola Zagreb – zapad; Prva klasična osnovna škola, Zagreb; Međunarodna britanska škola „Vedri obzori”, Zagreb i dr. Modeli naziva ovih škola također su mješoviti.

Nekad pučke učione, danas osnovne škole

U davnijoj prošlosti, kada su škole i učitelji bili prava rijetkost, škole nisu imale posebno ime. Pretpostavlja se da su se prva škole u Hrvatskoj pojavile u 9. stoljeću, za vrijeme kneza Domagoja, i da su ih u svojim samostanima vodili benediktinci, najpoznatiji širitelji pismenosti u to doba. U srednjem su vijeku postojale samostanske, katedralne i gradske škole bez imena osim oznake gdje se nalaze. Osnovne su se škole najprije zvale pučke, tj. narodne, a tek kasnije osnovne. Škole su se prije zvale učione, po glagolu učiti, a naziv škola nametnuo se kasnije, prema latinskom i stranim jezicima. Gradske učione postojale su u Zagrebu, Splitu, Rijeci i drugim mjestima. Glavnim učionama nazivale su se osnovne škole višeg stupnja. Postojao i naziv trivijalna škola za seoske i glavna škola za gradske škole. Nekada su postojale posebne pučke škole za dječake i djevojčice. Slično je bilo u svim zemljama Austrijske Monarhije koja je za vrijeme carice Marije Terezije provela povijesnu reformu školstva koja je temelj i sadašnjeg školstva u Hrvatskoj. Naslovnici škola javljaju se u novije doba i često ovise o vladajućim sustavima pa su tako politički obilježeni nazivi škola zamjenjivani „podobnima” u obje Jugoslavije, a i u neovisnoj Hrvatskoj. No to je posebna priča iz povijesti imenovanja škola.