Svi akteri – roditelji, odgojno-obrazovni radnici, stručnjaci i šira zajednica – moraju raditi zajedno kako bi se izgradilo povjerenje u sustav koji štiti djecu i osigurava sigurno okruženje za njihov razvoj. Ovo uključuje otvoren dijalog, transparentu komunikaciju, jasne protokole i postupke te zajednički rad usmjeren isključivo na dobrobiti svih učenika – Eli Pijaca Plavšić

Problem je tamo gdje se trebaju „sresti” sustav obrazovanja, sustav socijalne zaštite i sustav zaštite zdravlja djece te ponuditi roditeljima i djeci kvalitetna, dostupna i pravovremena rješenja. Treba nam sustav utemeljen na suradnji i solidarnosti koji može vrlo rano na stručan način upozoriti na to što je djetetu potrebno, voditi i savjetovati roditelje kroz taj proces, sustav koji se brine da odgajatelji, učitelji i nastavnici budu educirani i koji omogućuje prilike za tretman – Ana Munivrana

Roditelji preuzimaju odgovornost i tamo gdje ne trebaju, primjerice u obrazovnom procesu, jer vjeruju da su jedini odgovorni za dobrobit svog djeteta, koje osjećaju da trebaju braniti od svih. Ovakav je pristup pogrješan i opasan za psihološki razvoj djeteta, jer uči djecu nepovjerenju, pasivnosti i pesimizmu. Ako djecu neprestano štitimo, implicitno im poručujemo da su nesposobni sami se suočiti sa svijetom, da je svijet opasno mjesto i da su ljudi zli ‒ Nataša Jokić-Begić

Hrvatska priča o pravu roditelja da odlučuju o odgoju i obrazovanju svoje djece počela se intenzivirati prije dvadesetak godina, od kada se vode rasprave o tome gdje završavaju prava roditelja, a gdje države. Politolog Berto Šalaj primijetio je kako se čini da Ustav u tome ne pomaže, jer jedan njegov članak govori o tomu da država mora skrbiti o potpunom obrazovanju učenika, a s druge strane kaže kako roditelj imaju pravo odlučivati o odgoju i obrazovanju djece. Posljedica toga, kao i zabrinjavajuće tromosti i nepovezanosti institucija dovela je ‒ ne samo u posljednjem slučaju bunta roditelja zagrebačke škole već i niza drugih ‒ do nimalo ugodnih pojava: stihijskog pristupa, nerazumijevanja, promašenih poruka, kršenja prava na privatnost, ugrožavanja ne samo prava djeteta već i njegova zdravlja.

Krajnje mučan zagrebački slučaj koji je, čini se, napokon dobio nekakav epilog (uz dogovor dječje pravobraniteljice i roditelja, bitno – u nazočnosti odvjetnika) pa su se djeca nakon petodnevnog izostanka s nastave zbog tvrdnje roditelja da su traumatizirana i bez zajamčene sigurnosti boravka u razredu s jednim desetogodišnjakom, vratila na nastavu. Nažalost, učenik u kojega je uperen komplot medijskog prsta i roditeljske „pravice” posljednjih dana ne pohađa nastavu.

Ovo nije prvi mučan hrvatski slučaj lutanja na putu do inkluzije. Prije dvadesetak godina javnost je iz dana u dan pratila bojkot roditelja zbog nove učenice, HIV pozitivne djevojčice. Ne samo majke i očevi, nego cijele obitelji, okupljale su se pred školom iskazujući ogorčenje činjenicom da HIV pozitivna djevojčica dijeli istu školsku zgradu s njihovom djecom. I onda su, spominjući zdravstvenu ugrozu, prosvjedovali neslanjem na nastavu u OŠ Bijaći i ispisivanjem djece iz škole. Tridesetak od ukupno 90 prvašića bilo je na nastavi, a ostali su je bojkotirali. I u kutinskoj osnovnoj školi, u koju je potom upisana HIV pozitivna djevojčica, roditelji su također prosvjedovali najavom ispisivanja djece. Sjatio se tamo sijaset političara, s ministrom Vladimirom Strugarom.

Povijest bolesti

No, to je bio tek zaplet priče kojoj se valja vratiti na početak. Za nevolje Ele i Nine, djevojčica zaraženih HIV-om, prvi se put čulo u jesen 2001. kad je uprava Dječjeg vrtića u Kaštelima odbila molbu za upis mlađe, tada četverogodišnje Nine, koju je oko Božića, pred medijskim kamerama, u zgradi Vlade na Markovu trgu dugo u naručju držao premijer Račan, čime je – očito posve nesvjestan potrebe čuvanja identiteta, izložio dijete javnosti. Pritom je bilo mučno slušati o tomu kako su zagrebačke gradske vlasti hladno odbile zahtjev da se Eli i Nini pronađe stan u blizini klinike „Fran Mihaljević”, kako bi im se olakšali česti odlasci na terapiju. Sjećamo se udomitelja djevojčica, Spomenke i Branka Oblak, neprekidno su bili u medijima boreći se za prava djece, no najveći šok za njih bio je kada su roditelji djece iz kaštelanske osnovne škole Bijaći podivljali čuvši da će se u tu školu upisati starija, sedmogodišnja Ela. Jedan od TV priloga prikazivao je tih dana djevojčicu kako uči sama u školskoj knjižnici, izdvojena od okruženja kojem pripada – svojih vršnjaka.

Oblakovi mira nisu imali ni kada je obitelji napokon dodijeljen stan u zagrebačkim Gajnicama (Grad je tada mrtav-hladan objavio i točnu adresu, pa tko se želio uvjeriti kako izgledaju HIV pozitivna djeca, mogao je navratiti...). No, da do takvog slučaja ne dođe pobrinuli su se stanari Gajnica organiziravši demonstracije, panično nazivajući ruku pod ruku novinare i policiju. „Sramota! Iz medija slušamo da se ovdje doseljavaju. Nitko nas nije obavijestio”, urlali su na zagrebačku sramotu stanari.

Zajedničko u zagrebačkom i tom kutinsko-kaštelskom slučaju jest rasplamsavanje roditeljskog bijesa potaknuto propustom institucija. U oba slučaja prema roditeljima nisu na vrijeme bile propuštene relevantne informacije. Ukratko, izostala je za početak priprema. Isti propust bio je okidač za niz drugih pobuna roditelja. Prije deset godina friškom zagrebačkom slučaju sličan se odvijao na Rabu. Roditelji učenika trećeg razreda također danima nisu puštali djecu u školu zbog neprilagođenog ponašanja jednog učenika. Dijete za koje su roditelji tvrdili da je uzrokovalo lom ruke vršnjaku te da je bilo izbijanja zuba sjedilo je samo u razredu, uz učiteljicu i asistenticu. Poruka roditelja tada je glasila: ne šaljemo djecu u školu sve dok se nasilni osmogodišnjak, citiramo izjavu iz Novog lista, „ne ukloni iz razreda”.

Godinu ranije, 2013., noćnu moru na radnom mjestu prošao je HIV-pozitivan školski kuhar iz Bjelovara. Nakon što se pročulo za njegovo stanje, roditelji su bojkotirali školsku kuhinju, a kuhar se u stanju emotivnog stresa i bez potpore ravnateljice povukao na bolovanje. Četiri je godine dokazivao da nije zarazan, da ne predstavlja prijetnju djeci. Otad pa do danas – kada pratimo novi bunt roditelja (prosvjed roditelja na rubu sebičnosti koji pod izlikom zdravstvene ugroze djece traže da se učenici druge škole ne useljavaju u „njihovu” gimnaziju), u prosjeku dva puta po polugodištu mediji izvještavaju o roditeljskim pobunama. Prosvjeduju zbog prijevoza, zbog otkaza učiteljici, zbog promjene turnusa ili učionice, zbog lošeg ravnatelja/ice; cjelodnevne nastave, maski, cijepljenja, što je, dakako, pojava i u drugim državama. Još prije desetak godina tisuće je roditelja u Francuskoj organiziralo bunt jer nisu željeli da njihova malodobna djeca uče o tome „kako djevojčice postaju dječaci” i obrnuto.

Prisjetimo se i slučaja roditeljskog bunta u školi u Sarajevu. Razlog je bio dolazak Djeda Mraza na priredbu.

U dobrom dijelu slučajeva predstavnici institucija odigrali su loše utakmice, a zanimljiva epizoda odigrala se početkom rujna u Sloveniji. Islamska je zajednica, naime, upozorila da učenici u osnovnim školama barem jednom tjedno za ručak dobivaju svinjetinu pa mnoga muslimanska djeca taj dan jedu samo komad kruha i jabuku. Zahtjev je bio jasan – želimo jelovnik bez svinjetine, no odgovor kakav su dobili teško da su očekivali. „Željela bih da javnost konačno shvati da škole i obrazovne ustanove nisu prehrambene ustanove, a nismo ni dječji vrtići ni financijske institucije. Naš posao nije hraniti djecu. Posao je škola odgajati i obrazovati”, poručila je predsjednica Društva ravnatelja i pomoćnika ravnatelja Slovenije Mojca Mihelič.

Kako vani, tako i u Hrvatskoj, mediji su tijekom pandemije imali posla oko praćenja roditeljskog prkosa. Jedan od upečatljivijih domaćih slučajeva zbio se, podsjetimo, u Krapinskim Toplicama, a lani je dobio i sudski epilog. Roditelji, naime, nisu puštali maloljetnog učenika u školu jer se nisu slagali s preporukom o nošenju maske. Slučaj je u rujnu 2021. godine odjeknuo u medijima kada je otac dječaka (s pristašama) prosvjedovao protiv odluke o obveznom nošenju maski u školama te je izazvao prosvjede ispred škole, zbog čega je intervenirala policija, a bila je angažirana i zaštitarska služba. Tada su i ministra Radovana Fuchsa na brzinu ugurali u službeni automobil ne bi li ga maknuli od roditeljskog gnjeva. No, općinski sud u Zlataru donio je presudu protiv roditelja Kristijana i Lidije Gaćine jer „nisu brinuli da njihovo dijete redovito pohađa obvezni dio programa kao i ostale oblike odgojno-obrazovnog rada, što su bili dužni, tako da je učenik od početka školske godine 2021./2022., od 6. rujna do 1. listopada neopravdano izostao 95 sati nastave”, prenijelo je Zagorje.com. Na sudu je svjedočio i ravnatelj škole, koji je naglasio i da je svakodnevno vodio razgovore s učenikovim roditeljima i iskazivao zabrinutost zbog nepohađanja nastave. Upozoravao ih je na to da je bitno da njihov sin pohađa nastavu kao i na obveze prema Obiteljskom zakonu i Zakonu o obrazovanju da dijete ide u školu. Razgovor nije pomogao, no sud je donio kakav-takav pravorijek, kaznivši roditelje novčanom kaznom. Ona, doduše, iznosi 66,36 eura po osobi za 95 neopravdanih sati izostanka s nastave. U razvijenijim bi državama roditelji zbog istog „grijeha” završili u pritvoru.

No, da institucije u sustavu obrazovanja još nisu dorasle svojim obvezama, definitivno pokazuje i posljednji „zagrebački slučaj” pobune roditelja učenika Gimnazije Tituša Brezovačkog protiv useljenja učenika XVIII. gimnazije u „njihovu” zgradu. Tvrde da je opasna za toliki broj djece, skučena te se gubi na kvaliteti nastave. Nakon što je Grad donio konačnu odluku o preseljenju, roditelji su zavapili prema Ministarstvu, a ono je reteriralo zahtjevom prema Gradu da „preispita svoju odluku”.

Vraćanje na tvorničke postavke

‒ Nedavni događaji u jednoj pa potom i drugoj zagrebačkoj osnovnoj školi, gdje su se roditelji odlučili na ispisivanje svoje djece iz škole i masovnog nedolaska u školu zbog problema s ponašanjem jednog učenika, upućuju na ozbiljne propuste u sustavu, ali i društvu u cijelosti. Kao stručnjakinja koja se bavi obrazovanjem, kao građanka i kao roditelj duboko sam zabrinuta zbog ovog slučaja i smatram da ako uskoro ne poduzmemo konkretne korake, vratimo se na tvorničke postavke i uvedemo zdrav razum u cijelu priču ovakav i slični slučajevi mogu u budućnosti imati nesagledive i tragične posljedice. Upravo je ovaj slučaj pokazatelj dubljih problema u načinu na koji se škole i sustavi nose s izazovnim ponašanjem djece i komunikacijom s roditeljima o čemu brojni stručnjaci već niz godina govore, ali čini se da te priče uglavnom ne dolaze do onih kojima su namijenjene ‒ komentira samostalna savjetnica u području obrazovanja, sociologinja Eli Pijaca Plavšić.

Naime, kako tumači, roditelji imaju ključnu ulogu u osiguravanju sigurnosti, emocionalne stabilnosti i razvoja svog djeteta. Njihova reakcija na okolnosti koje smatraju prijetnjom za svoju djecu je prirodna i očekivana. Međutim, postavlja se pitanje jesu li ti postupci uvijek vođeni isključivo interesom djeteta ili ih dodatno oblikuju strah, utjecaj medija, nedostatak informacija, nedostatak dijaloga i komunikacije između roditelja i škole i vrlo često nepovjerenje u školu i odgojno-obrazovne radnike.

‒ U konkretnom slučaju, vidimo zabrinutost roditelja da sustav nije osigurao odgovarajuću zaštitu njihove djece, ali se, s druge strane, nameće i pitanje – koliko smo kao društvo otvoreni za razumijevanje i integraciju djece s teškoćama, ali i kakva je komunikacija roditelja sa školom, njihovo povjerenje u kompetencije odgojno-obrazovnih radnika, spremnost na dijalog, transparentno komuniciranje, educiranost samih roditelja kojima često nedostaju alati da bi se mogli nositi s izazovima roditeljstva? Pritom možemo dodati i sve veće ambicije roditelja oko obrazovnog puta vlastite djece često neusklađene sa stvarnim mogućnostima učenika, što znatno utječe i na mentalno zdravlje samih učenika. Je li uistinu riječ o zaštiti vlastite djece ili možda i o otporu da prihvatimo različitost, ali i realnost, navodi Eli Pijaca Plavšić.

Mučan slučaj s ispisivanjem djece iz škole zbog jednog učenika, a potom i prosvjed roditelja, po njoj upućuje na ozbiljan nedostatak jasnih i dosljedno provedenih protokola. Konfuzne smjernice oko prepoznavanja i rješavanja problema u ponašanju djece mogu stvoriti nesigurnost kod roditelja, nastavnika i učenika. Učinkovit sustav treba pravovremeno identificirati potrebe svakog djeteta te roditeljima pružiti dovoljno informacija o planu i metodama koje se provode kako bi se svi osjećali zaštićeno i podržano. Stoga je hitno potrebno revidirati pravilnike i zakonske procedure koji zapravo paraliziraju sve institucije da djeluju u ovakvom slučaju i stvoriti procedure koje će osigurati kvalitetniji dijalog i brzu i efikasnu podršku djeci, roditeljima i sustavu u cijelosti, kaže Eli Pijaca Plavšić.

Jedan od ključnih izazova s kojima se škole danas susreću i koji postaje sve ozbiljniji problem jest usklađivanje moći roditelja da odlučuju o sudbini svog djeteta s moći sustava da provodi intervencije koje osiguravaju dobrobit djeteta. Roditelji imaju pravo i odgovornost štititi svoje dijete, ali stručnjaci unutar školskih i zdravstvenih sustava, sustava socijalne skrbi također imaju važnu ulogu u osiguravanju cjelokupne dobrobiti djeteta. Ovaj slučaj, ali i brojni prije njega otvaraju pitanje gdje je granica između prava roditelja i uloge sustava u donošenju odluka koje su u najboljem interesu djeteta. Pitamo li se ikada što će biti s tim djetetom ako upravo zbog toga što ne surađujemo ne ćemo pronaći najbolje načine za podršku i razvoj njegova/njezina obrazovnog puta koji je onda i usklađen sa stvarnim mogućnostima i potencijalima tog djeteta.

Ono što je također važno istaknuti, napominje Plavšić, jest širi kontekst u kojem se ovaj događaj odvija. Primjećujemo sveopće slabljenje povjerenja u institucije, osobito one koje se brinu o djeci i najranjivijim skupinama. Struka sve više gubi svoj profesionalni autoritet i glas u procesima donošenja odluka, što dodatno otežava uspješnu provedbu intervencija. Nedostatak stručnjaka, njihova preopterećenost te sve manje povjerenje u škole dovodi do nesigurnosti i ovakvih reakcija roditelja.

Po mišljenju sociologinje, svi akteri – roditelji, odgojno-obrazovni radnici, stručnjaci i šira zajednica – moraju raditi zajedno kako bi se izgradilo povjerenje u sustav koji štiti djecu i osigurava sigurno okruženje za njihov razvoj. Ovo uključuje otvoren dijalog, transparentu komunikaciju, jasne protokole i postupke te zajednički rad usmjeren isključivo na dobrobiti svih učenika, zaključuje.

Bezazlene dječje svađe nisu nasilje

U Uredu pravobraniteljice za djecu potvrđuju pojavu povećane osjetljivosti roditelja, djece, institucija i medija za razne oblike neprihvatljivog ponašanja. Prema ovogodišnjem izvješću Ureda, u 2023. godini primili su 13 posto više prijava o pojedinačnim povredama prava djece nego u prethodnoj godini, ukupno njih 2183. Za nasilje u osnovnoj i srednjoj školi stiglo im je167 prijava, od čega se najveći dio, njih 146 odnosi na vršnjačko nasilje. S obzirom na to da su za vršnjačko nasilje godinu ranije primili 85 prijava, riječ je o rastu od 70 posto. U izvješću navode kako im se najčešće obraćaju roditelji djece (110 slučajeva).

„Povećana osjetljivost za vršnjačko nasilje dovela je i do toga da pojedini roditelji nepotrebno prijavljuju različitim institucijama sukobe ili jednokratne incidente među djecom koje škola na dnevnoj razini treba rješavati svojim stručnim i preventivnim djelovanjem. Tako smo primili prijave zbog gađanja gumicom i kestenjem, bezazlenih prepirki među djecom u nižim razredima osnovne škole i slično”, stoji u izvješću, uz navod kako takve prijave roditelja nepotrebno iscrpljuju institucije koje su dužne provjeriti svaku prijavu.

Roditelji nerijetko optužuju djelatnike škole za nepoduzimanje mjera koje oni smatraju potrebnim, a to je najčešće oštro kažnjavanje i „izbacivanje iz škole” drugog djeteta. Nerijetko takve optužbe poprime oblik zlostavljanja drugog djeteta i njegovih roditelja o kojima javno te u roditeljskim grupama iskazuju izrazito negativne komentare i dijele različite privatne informacije. Pojedine škole Ured je uputio da se zbog neprimjernog ponašanja roditelja, u kojem ima i mogućih elemenata kaznenog djela, obrate drugim službama izvan škole. U dokumentu spominju i slučaj ozbiljnog narušavanja prava i interesa djeteta koje je dugotrajno neosnovano optuživano za nasilje, o čemu je Ured izvijestio policiju.

Pravobraniteljica je upoznata i s pojavom da pojedini roditelji djelatnicima školske stručne službe zabranjuju razgovore s njihovim djetetom. „Škole u takvim slučajevima upozoravamo da ovakva zabrana nema uporište ni u propisima ni u stručnom djelovanju te upućuje na kršenje prava i interesa djeteta na primjerenu stručnu pomoć. Svako kršenje djetetovih prava i interesa škola je dužna prijaviti PU HZSR-a. Pojedini roditelji, nezadovoljni postupanjem škole, optužuju školu za nedjelovanje ili pogrješne procjene te prijete tužbama i izlaženjem s informacijama u medijima. Javno iznose optužujuće komentare o stručnosti i osobnosti djelatnika. Ne umanjujući pravo svakog roditelja da zatraži propitivanje bilo kojeg postupanja djelatnika škole na primjeren i legalan način, u slučajevima neosnovanog narušavanja ugleda institucije i djelatnika te bilo kakvog nasilnog ponašanja, upućivali smo škole da poduzmu propisima predviđene mjere i obavijeste druga tijela o takvom neprimjerenom i štetnom ponašanju”, stoji u izvješću pravobraniteljice. Pritom u Uredu i dalje uočavaju bitan problem – neujednačeno ponašanje škola. Dio njih se, naime, ne snalazi u procjeni događaja, ni u poduzimanju obveza po pravilima struke. U tim je školama fokus na administrativnu proceduru, a ne na ishode po djecu.

Slabi smo s prevencijom

Umirovljena sveučilišna profesorica, psihologinja Mirjana Nazor problem dijela roditelja vidi u nerazumijevanju definicije odgoja djece. Boji se, kaže, kako misle da biti dobar roditelj znači uvijek biti na strani svoga djeteta, dakle apriori, dok nisu ni pogledali cjelokupnu situaciju, saslušali druge sudionike jer unaprijed znaju da je njihovo dijete u pravu. Ako je i napravilo nešto loše, drugi su mu to podmetnuli.

‒ Nedostaje smirenost i razgovor, ponajprije s učiteljima, razrednikom, školskim psihologom, pedagogom. Da je postojala takva komunikacija s jasno definiranim ciljem – idemo zajedno vidjeti kako na što bolji način riješiti problem, situacija u zagrebačkom slučaju ne bi kulminirala. Ovako se uvijek iznova isukava mač i gleda kako nekome skinuti glavu, kaže. Analizirajući dva slučaja, zagrebački te slučaj s HIV pozitivnim djevojčicama s početka 2000-te, čini joj se kako su nadležne institucije u takvim ozbiljnim situacijama reagirale površno i zatvoreno, ne misleći na važnost pravodobnih informacija prema roditeljima.

‒ U takvim trenutcima roditelji ustaju na noge, u slučaju HIV pozitivne djevojčice bili su prestrašeni, ništa nisu znali o HIV-u i oni su branili svoju djecu iz zdravstvenih razloga. No, struka je zakazala, jednako kao i kod cijepljenja, gdje su roditelji također gubili kontrolu i nisu znali stati ‒ kaže Nazor, uz napomenu kako živimo u dobu gdje se učitelji boje roditelja, a za rješenje većine problema potrebno je po njoj doza diplomacije i zdravorazumskog razmišljanja.

‒ Uvijek ima onih koji su kontra. Ključno je da smo slabi s prevencijom, točnije nikakvi kada je riječ o vršnjačkom nasilju. Lupetamo da je važna, ali ne pokazujemo na primjerima. A prevencija kreće od predškolske dobi. Iz nekog razloga mi uvijek čekamo da sve podivlja i tek kada gori, gasimo ‒ kaže profesorica, po čijem su se mišljenju institucije ponašale očajno u slučaju integracije desetogodišnjaka u zagrebačke škole. Jer, govoriti o tomu da je dijete problematično, neispravno je, činjenica je da su institucije problematične. Nitko mi ne može reći da u Zagrebu ne postoji tim stručnjaka koji bi sjeli s djetetom i roditeljima. Mislim da smo zaboravili što je odgovornost, ona je izostala i kod institucija, katkad i kod učitelja, ali i roditelja. Sve treba svesti pod razumljiva pravila jer ljudi lakše prihvaćaju kada su stvari definirane, a ovako dobivamo kaos, kaže profesorica Nazor.

Što u svemu govori posezanje roditelja za odvjetnicima kada je u pitanju rješavanje problema nastalih u školama?

‒ To je opasnost i svojevrsna sramota. Roditelji očito nemaju povjerenja da mogu otvoreno razgovarati s učiteljima u školi, nego dolaze s odvjetnikom. I to je strašno. Nekada su se problemi rješavali s roditeljima, danas s odvjetnicima. Znači li to da se ovi u školama doista ponašaju tako da nemaju hrabrosti razgovarati s roditeljima ili su roditelji toliko bahati da misle da mogu sve? Nije samo jedna strana kriva, a posljedice su negativne po djecu ‒ kaže.

Recept za „savršenu oluju”

Iako se sustav odgoja i obrazovanja bori s nizom izazova – od društvenog statusa profesije, sporih odgovora na potrebe suvremenog doba, djece, roditelja i učitelja do birokratizacije, manjka autonomije, politiziranosti, nedostatka sustavne i kvalitetne podrške, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja Ana Munivrana naročito vidi probleme tamo gdje se trebaju „sresti” sustav obrazovanja, sustav socijalne zaštite i sustav zaštite zdravlja djece te ponuditi roditeljima i djeci kvalitetna, dostupna i pravovremena rješenja. Napominje da je ključ u kvalitetnoj dijagnostici, koja je, s druge strane, sve teže priuštiva i dostupna. Uz to mnogi roditelji dijagnostiku doživljavaju kao poniženje („Ne će moje dijete ići psihologu”), a ne kao pozitivnu intervenciju s konstruktivnim ciljem.

‒ Pravilnici o postupanju u slučaju razvojnih poteškoća vezanih za mentalno zdravlje jesu tu da nam pomognu i budu važna smjernica, no i danas imamo pravilnike u kojima se o potrebama djece govori u terminima poremećaja, poteškoće i smetnje. Daleko smo od inkluzivnog jezika, a već se dugo zna da mentalna stanja nisu crno-bijela već kontinuumi po kojima se svi krećemo. Treba nam sustav utemeljen na suradnji i solidarnosti koji može vrlo rano na stručan način upozoriti na to što je djetetu potrebno, voditi i savjetovati roditelje kroz taj proces, sustav koji brine da odgajatelji, učitelji i nastavnici budu educirani i koji omogućuje prilike za tretman ‒ logopedski, socijalno-pedagoški, psihološki, psihijatrijski ‒ navodi Munivrana.

No, umjesto toga mi danas imamo nekoliko sustava koji teško komuniciraju, zdravstvene usluge koje bivaju nepristupačne sve većem broju obitelji, sporadično i neadekvatno ulaganje u edukaciju ključnih dionika i propise koji guše sve koji su u sustavu. Deklarativno se govori o interdisciplinarnosti, no praksa pokazuje da smo daleko od tog mjesta. Zato su roditelji, primjećuje psihologinja, najčešće prepušteni sebi tamo gdje bi se trebali moći osloniti na struku, a s druge strane tamo gdje bi se mogli uključiti u neki oblik dijaloga, primjerice raspravom o raznim aspektima školskog života i dobrobiti djece, ne postoji prostor za to jer sustav funkcionira kroz brojne zadatosti.

‒ Prilike za dijalog i stvarnu suradnju vrlo su rijetke. Štoviše, dojam je kako se potencira sukobljavanje odgojno-obrazovnog sustava, sustava socijalne skrbi i roditelja. Na odgojno-obrazovne radnike, osobito razrednike i razrednice, stavlja se velik teret. Od njih se očekuje da, uz svakodnevno planiranje iznimno interaktivne, zanimljive i poticajne nastave, budu oni koji će prepoznavati i sprečavati probleme, razgovarati, međupredmetno povezivati, davati odlične ocjene, biti dostupni 24/7, održavati odnose s roditeljima i lokalnim ustanovama i slično ‒ navodi Ana Munivrana.

S druge strane, nastavlja, tu su sustavi na koje bi se oni trebali moći osloniti. Sustav zdravstva, čije su usluge, kao što smo rekli, sve teže dostupne pa za dobru dijagnostiku potreba djeteta treba izdvojiti minimalno 200 eura. I sustav socijalne zaštite koji se percipira više kao „zadnja opcija”, kao „kazna” nego kao prilika da se podrži obitelj stručnim savjetima. I onda naravno, komunikaciju među ova tri sustava koja je priča za sebe.

‒ Između svih ovih sustava trebaju se snaći roditelji i djeca, no ako i roditelji i institucije zauzmu obrambeni stav, gubi se interes djeteta. Dijete postaje objekt cijele priče, a jednom kad se pojavi sukob, dijete često ostaje sporedno, a važnijim tad postaje zaštititi nečiji status ili ugled. Imamo recept za „savršenu oluju”! – primjećuje sugovornica, uz zaključak kako nam za razliku od birokratiziranog, krutog sustava kojim dominiraju „tereni” različitih struka i institucija, nepovjerenje i strah, treba osjetljiv, podržavajući i suvremen sustav brige o djeci. Jer, svaka obitelj ima neki svoj problem, svako dijete barem ponekad treba razumijevanje, pomoć i podršku. Vrijeme je da konačno skinemo stigmu s ove teme i počnemo se baviti stvarnom podrškom djeci ‒ i kao roditelji i kao društvo u cjelini kroz svoje institucije ‒ apelira Munivrana.

Sve je više „helikopter-roditelja”

Razgovarali smo i s psihologinjom prof. dr. Natašom Jokić-Begić, profesoricom Filozofskog fakulteta u Zagrebu i osnivačicom Poslijediplomskog specijalističkog studija iz kliničke psihologije. Do koje su mjere, po njezinu mišljenju, pojedini roditelji izgubili „kompas” čime prekoračuju granicu upliva u sustav obrazovanja, uzimajući si za pravo da odlučuju o temama za koje nemaju kompetenciju?

‒ Živimo u vrlo složenom vremenu. Zahtjevi postavljeni pred roditelje i djecu znatno su drukčiji nego kada su roditelji sami bili djeca. Temeljna promjena odnosi se na povjerenje, točnije na nedostatak povjerenja u institucije i druge ljude. Roditeljima se kontinuirano šalje poruka da su oni jedini odgovorni za blagostanje svoje djece – za njihovo zdravlje, vladanje, uspjeh i sreću. Često čujemo rečenicu 'sve ide iz obitelji'. Ova je rečenica možda bila točna do sredine 20. stoljeća, no danas više nije. U kontekstu oba zaposlena roditelja koji često rade od jutra do mraka, u kontekstu digitalizacije i potpuno nesigurnog vremena u kojem živimo odgovornost za odgoj djece dijeli cijela zajednica, više nego ikad prije ‒ kaže Jokić-Begić. Po njezinu mišljenju, umjesto stavljanja tereta isključivo na roditelje, trebali bismo promicati vrijednosti koje uključuju širu odgovornost zajednice. Roditelji preuzimaju odgovornost i tamo gdje ne trebaju, primjerice u obrazovnom procesu, jer vjeruju da su jedini odgovorni za dobrobit svog djeteta, koje osjećaju da trebaju braniti od svih. Ovakav pristup pogrješan je i opasan za psihološki razvoj djeteta, jer uči djecu nepovjerenju, pasivnosti i pesimizmu. Ako djecu neprestano štitimo, implicitno im poručujemo da su nesposobni sami se suočiti sa svijetom, da je svijet opasno mjesto i da su ljudi zli. Ovakvo prikazivanje svijeta izrazito je štetno za njihov psihološki razvoj, kaže psihologinja.

Što, dakle, u današnjem „složenom vremenu” savjetovati roditeljima?

‒ Roditeljima uvijek savjetujem da učiteljice i nastavnici trebaju biti njihovi saveznici jer se oni svakodnevno brinu o njihovoj djeci. Učitelji i nastavnici imaju iskustva s velikim brojem djece, stručni su i u pravilu izrazito motivirani. Roditelji, s druge strane, imaju iskustva s jednim ili dvoje djece i gotovo uvijek su subjektivni u procjenama. Učitelji i nastavnici važni su ljudi u životima djece i roditelji bi takvu sliku trebali veličati. Mudar roditelj prilazi situaciji iz pozicije povjerenja prema onome što druga odrasla osoba ima reći o njegovu djetetu. Mudar roditelj razumije i potpuno prihvaća staru izreku „potrebno je čitavo selo da bi se odgojilo dijete” ‒ objašnjava Nataša Jokić-Begić, uz dodatak kako promjena stava roditelja zahtijeva širu društvenu akciju ‒ civilizacijski smo došli do točke u kojoj nam zaista trebaju škole za roditelje. U tim bi školama jedna od glavnih lekcija bila – kako dijete učiniti samostalnim i kako prepoznati kad postajemo „helikopter-roditelji” koji čine više štete nego koristi svome djetetu.

No, s druge strane, ne snalaze se sve škole u tzv. kriznim situacijama odnosno ponašaju se neujednačeno pa netko rezolutno stane iza svojih odluka, a neka škola popušta, reterira, podilazi roditeljskim prohtjevima i tako si srozava ionako nikakav ugled. Što je u tom smislu potrebno učiniti?

‒ Zaposleni u školama trebali bi svakodnevno biti svjesni važnosti i složenosti posla koji obavljaju i graditi svoj identitet na ponosu. Prema učenicima i roditeljima trebali bi se postaviti kao prosvjetitelji, jer to i jesu. Trebali bi razumjeti da roditeljima nije lako, ali i razvijati međusobno povjerenje te roditelje podučavati i na neki način im biti mentori. Primijetit ćete da neki kolege to čine prirodno, što je rezultat izvrsno razvijenih nastavničkih kompetencija i osobnog integriteta. Ponašanje zaposlenih u školama ne bi smjelo biti vođeno strahom, jer to može dovesti do popuštanja ili podilaženja. Umjesto toga, trebali bi se voditi uvažavanjem i željom da se djeca razvijaju u što bolje ljude. Nastavnike bi trebalo kontinuirano osnaživati na razne načine – od usvajanja novih znanja i vještina upravljanja sve zahtjevnijim generacijama, pa do učenja kako se nositi sa osobnim stresom i problemima. Treba razumjeti da je nastavnička profesija jedna od najsloženijih koja postoji. Potpuna je nepravda što to nije materijalizirano u plaćama, ali to je druga priča. No, to ne znači da ne treba kod sebe razvijati ponos na ono što radimo, a to je odgajamo nove generacije i time oblikujemo budućnost, objašnjava profesorica.

Na digresiju kako borba za inkluziju kao model rada u odgojno-obrazovnom sustavu jedna strana medalje, no pitanje je jesu li sve škole spremne za to, odnosno imaju li prijeko potrebne uvjete te koliko su roditelji djece koja nemaju teškoća spremni prihvatiti ovu relativno novu pedagošku paradigmu, Jokić-Begić se nadovezuje:

‒ Nekritička inkluzija je promašaj i za djecu s teškoćama i za ostalu djecu. Teškoće kod djece treba prepoznati na vrijeme, a zajednica bi trebala učiniti sve kako bi im pružila odgovarajuće uvjete za razvoj. To ponekad znači inkluziju u redovnu školu, no ponekad i izdvajanje u posebne uvjete prilagođene specifičnim potrebama djeteta. Forsiranje jednake inkluzije za svu djecu nepraktično je i štetno. Pritom stradavaju svi, a najviše djeca s teškoćama. U slučaju djece s teškoćama nužan je interdisciplinarni pristup, a ne da je sve stavljeno nastavniku i asistentu u ruke.

Ipak, čini se da i u ovom zagrebačkom slučaju s desetogodišnjakom koji godinu dana navodno maltretira vršnjake, ali i učiteljice, zakazuje šira zajednica odnosno jasno je da nema koordinacije između obrazovnog sustava, sustava socijalne zaštite i sustava zaštite zdravlja djece pa se onda i događaju ovakve rastegnute sage u kojima najviše trpi dijete koje ima teškoća jer ono ponajprije ne dobiva potrebnu pomoć, a indirektno trpe i svi koji su u njegovoj neposrednoj blizini.

‒ Slažem se, iako o konkretnom slučaju ne znam puno, pa ću se osvrnuti samo načelno. Škole su mjesta za djecu i mlade. Što se tiče odraslih ljudi, škole su mjesta za nastavnike, stručne službe i ostale koji vode računa o školi. Svi oni moraju raditi uz kontrolu kvalitete rada, pri čemu djeca trebaju biti glavni ocjenjivači. Roditelji bi trebali dolaziti u školu na konzultacije o svom djetetu, a nastavnici im trebaju dati smjernice kako najbolje podržati djetetov razvoj. U školama nema mjesta za odvjetnike. Ako smo došli do toga da nam roditelji i odvjetnici upravljaju školama, jasno je da smo kao društvo zalutali ‒ zaključuje profesorica Filozofskog fakulteta.

Na pitanje koliko smo u konačnici udaljeni od poluidealnog rješenja, mogući odgovor dobivamo ponovo u izvješću struke, Uredu dječje pravobraniteljice: „U slučajevima sukoba među djecom školama smo preporučivali unaprjeđivanje i razvijanje preventivnih aktivnosti usmjerenih osnaživanju djece u zastupanju svojih interesa, u učenju socijalnih i komunikacijskih vještina te onih za nenasilno rješavanje sukoba. Preporučivali smo i da educirani djelatnici provode medijaciju među djecom te da informiraju i educiraju roditelje o razlici između sukoba koji su uobičajeni među djecom i nasilja.”

I ne manje bitno: budući da je medijski prostor uistinu preplavljen senzacionalističkim tekstovima u kojima pojedine medijske kuće ne prežu od otkrivanja identiteta malodobnog djeteta, socijalnog statusa njegove obitelji; objavljuju ime škole (što se u pet medija dogodilo u recentnom slučaju), očito je i u ovome smjeru nužna edukacija, odnosno svojevrsna prevencija. Dječja pravobraniteljica i tu je kritična, pa navodi kako je većina medija i dalje usmjerena na dnevni senzacionalistički pristup vršnjačkom nasilju koje je nerijetko prikazano na način koji krši prava i interese djece, zbog čega se Ured u više navrata obraćao i Vijeću za elektroničke medije.

Ono je pak u 2023. najviše sankcija izreklo upravo zbog otkrivanja identiteta maloljetnika sukladno Zakonu o elektroničkim medijima. Ured zasad kontinuirano upozorava da mediji nisu mjesto na kojem se učinkovito rješavaju slučajevi vršnjačkog nasilja i da nerijetko nakon objave takvog sadržaja situacija za dijete bude još gora, no površnost u današnjem medijskom prostoru očito ne mari za te stvari.

nesnalaženje institucija