Činjenica jest – dozlogrdili su im svi ti kilometri. Katkad im je, kažu, puna kapa svega, no na koncu zaključe da vole raditi s manjim brojem predivne djece, u kolektivima prepunim razumijevanja, s ravnatelji(ca)ma koje ih podupiru, razumiju. I zato ostaju na takvom tempu rada

U razgovoru s učiteljima i nastavnicima na radu u više škola primijetili smo isti izraz za opis posla – izazovno. Zvuči preblago, pogotovo kada je riječ o radu u kombinaciji osnovne i srednje škole

Profesor latinskog i grčkog jezika Ante Grković iz Splita radi u tri škole – Srednjoj školi „Antun Matjašević Karamaneo” u Visu, Prvoj gimnaziji u Splitu te kao zamjena u Srednjoj školi Bol na Braču. Svaki dan radi u nekoj od tih škola jer se, kaže slikovito, drukčije ne bi mogao teleportirati.

Najteža varijanta mu je Bol. Tada ustaje oko 4 sata ujutro, u 5.30 sati ima autobusnu liniju do trajektne luke, potom sjeda na trajekt u 6.15 sati da bi oko 7.15 bio u Supetru. Najbolja mu je varijanta kada ga iz Supetra za Bol vozi netko od kolega. Problem je katkad povratak za Split. Autobus iz Bola za Supetar katkad kasni, a trajekt ne čeka bus. Ako zakasni, slijedi višesatno čekanje.

Put do škole na Visu mu je, kaže, puno jednostavniji: kada je na nastavi u petak prvi sat, tada na Visu prespava – za smještaj se snađe.

– Jedino radom u tri škole uspijevam popuniti normu. Izmjenjivao sam škole od kada sam završio fakultet, radio sam primjerice u Sinju kao zamjena, kao i u Srednjoj školi Braća Radić u Kaštelima, što se doima blizu Splitu. No, lakše je doći do Visa nego do Kaštela – priča profesor. Izračunao je da je tjedno na putu barem deset i pol sati.

Sve nas je više

– Naporno je jer ne provodim dovoljno vremena kod kuće. Planira se, naravno, unaprijed. S druge strane, uživam u radu u školi na Visu, u Bolu je iscrpljujuće zbog puta. Mislim da bismo svi mi putnici koji radimo u više škola ipak trebali imati dodatnu naknadu za vrijeme utrošeno na put. Tehnički, nismo na poslu, no izdvajamo vrijeme za dolazak do radnog mjesta – govori Ante Grković.

Jedan je od osmero sugovornika Školskih novina na temu svakodnevice nastavnika koji rade na više škola. Iako nas nastavnici upozoravaju da je takvih slučajeva sve više – zato što zbog smanjenja broja djece nastavnici i učitelji gube norme pa su prisiljeni, kao što jedna nastavnica kaže, poput hrčaka skupljati sate za punu normu – u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih nismo uspjeli dobiti podatke o njihovu broju. Problem im je u aplikaciji koja zbraja i nastavnike na zamjeni.

Nastavnica glazbene kulture, Splićanka Sunčica Orlić, već je veteranka. Radi u školama u Drnišu, Lišanima Ostrovičkim i na Hvaru, do kojih se vozi automobilom (svojim ili joj prijevoz omoguće kolege), autobusom, trajektom ili katamaranom. Ukupno radi u tri škole, ali na četiri lokacije. Unatoč tomu, zvuči ispunjena energijom.

– Za nas glazbenjake to je karakteristično, skupljamo sate kao hrčci. Radim u Srednjoj školi Hvar, koja ima izdvojenu lokaciju s gimnazijskim programom u Jelsi, potom u Srednjoj školi Ivana Meštrovića u Drnišu te u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Lišanima Ostrovičkim. Sav taj stres oko puta nadoknađuju mi sredine u kojima radim. U tim je školama manje učenika i ugodnija je atmosfera za rad. Primjerice, u Jelsi imam 15-ak učenika, u drugim školama i manje. To je posve drukčiji rad i zato se 16 godina borim s putovanjem, objašnjava Sunčica Orlić.

Činjenica jest – i njoj i njezinim kolegama dozlogrdili su svi ti kilometri. Katkad im je, kažu, puna kapa svega, no na koncu zaključe da vole raditi s manjim brojem predivne djece, u kolektivima prepunim razumijevanja, s ravnatelji(ca)ma koje ih podupiru, razumiju. I zato ostaju u takvom tempu rada. Ujedno su to argumenti, rezimira Sunčica, zašto se godinama nije niti javljala na natječaje u Splitu za puno radno vrijeme.

Svaki dan drukčiji

Kako izgleda njezin radni tjedan?

Iz Splita do Hvara, ako je riječ o trajektu, potrebno joj je gotovo dva sata, dok joj za druge dvije lokacije škola treba otprilike sat i 15 minuta, ovisno o prometu. Ima kolegu s kojim se vozi u Lišane, što je zgodno. U slučaju prijevoza trajektom ili katamaranom navikla je dobro ispuniti vrijeme ispravljanjem ispita, pripremom za nastavu, upisom ocjena.

– Za mene to nije izgubljeno vrijeme – kaže.

S obzirom na rad u četiri kolektiva i kombinaciji srednje i osnovne škole, dobro procjenjuje u odgovoru na pitanje gdje više voli raditi. Voli gimnaziju zbog raznovrsnijih programa i većeg interesa djece.

– Teško mi je opisati kako izgleda moj uobičajeni dan jer je svaki drukčiji. Dva dana u tjednu po cijeli dan živim školu. I tako 16 godina – kaže.

Ono što je pojedinim nastavnicima zaposlenima u jednoj školi nezamislivo, to je učiteljima i nastavnicima na radu u više škola – normalno. Zanimljivo, mnoštvo ih je, neki od njih usuđuju se procijeniti da je upravo taj rad budućnost našeg školstva s obzirom na pad broja djece. Putujući nastavnici nisu rijetkost ni u školama većih gradova.

Sanja Černko Delerue, nastavnica likovne umjetnosti, radi u dvije zagrebačke škole drukčijeg profila – u MIOC-u (XV. gimnazija) i Školi suvremenog plesa Ane Maletić, gdje je otprilike sedam godina. Ranije je radila u školi u Dugoj Resi, gdje joj je bilo iznimno teško napustiti sjajne klince, no put joj je bio kompliciran, morala je. Radila je i u Obrtničkoj školi u Novom Zagrebu. – Nikada nisam ni u jednoj školi u kojoj sam radila imala punu satnicu. Tek nedavno sam dobila punu normu. To je bio hod iz godine u godinu do pune satnice. Sve je izazov, no zanimljiva je ta raznolikost. Super je raditi s glazbenjacima i plesačima u 'Ani Maletić', kao što je zgodno raditi s našim 'miočanima' koji su multitalentirani. Nažalost, u MIOC-u je moj predmet prisutan samo dvije godine. To mi je frustrirajuće jer smatram da bi učenici zbog opće kulture trebali imati više sati likovnog. Ono što je bitno naglasiti jest da imam odličnu suradnju s kolegama u obje škole i ta humana strana je vrlo pohvalna. Uspjeli smo dogovoriti da imam četiri radna dana u MIOC-u i jedan dan u Školi suvremenog plesa Ane Maletić. To super funkcionira jer mi lokacijski škole nisu udaljene i stvarno se nemam na što požaliti. Jedino je činjenica da uvjete rada kakve imam u MIOC-u nažalost nemam i u drugoj srednjoj školi – objašnjava profesorica.

Kombinacija osnovne i srednje

Učitelji i nastavnici na radu u više škola često upotrebljavaju isti izraz za opis svog posla. Glasi pomalo uštogljeno, čak i nježno za posao kakav odrađuju – izazovno. Zvuči preblago pogotovo kada je riječ o radu u kombinaciji osnovne i srednje škole.

Zadranin Marko Vidučić predaje geografiju u srednjoj školi, a povijest i geografiju u osnovnoj. Njegova matična škola je Osnovna škola Vis, a radi i u viškoj srednjoj školi. – Izazov je raditi u različitim sustavima, s učenicima različite dobi i po različitim pravilima. Nakon rada u osnovnoj, odlučio sam se i za srednju. Zahtjevno jest zbog različitosti u programima, a često je izazov i prebaciti se s narativa za učenike petih razreda osnovne škole na maturante u gimnaziji – priznaje profesor koji osnovce uči osnove reljefa, a maturante klimatološke promjene i stručne pojmove. Ipak, uspio je nekima od svojih učenika predavati geografiju od petog osnovne do kraja srednje.

Njegova je prednost lokacijska. Naime, doslovce može otrčati od jedne do druge škole u kojoj radi. U obje škole hvali kolegijalnost.

– Nisam jedini koji je u takvoj kombinaciji, ima nas još dosta i svi smo ovisni o tomu kako će se postaviti kolektiv i ravnatelj, pogotovo kada je riječ o radu nastavnika u većim gradovima ili u različitim gradovima. Mislim da je njima izrazito teško. Čini mi se nepravednim što se od njih očekuje da sudjeluju u svim aktivnostima koje nisu nastavne, a pritom u školi nisu na punoj satnici. Osobno nisam u teškoj poziciji, no svjestan sam da mnogima nije lako, kaže profesor koji smatra da nije zakinut, no ujedno priznaje da ima više posla zbog rada u dvije škole.

rad na više radnih mjesta