Hrvatski školski sindikat Preporod osnovan je 11. lipnja 1994. godine. Najprije je okupljao samo djelatnike osnovnih škola, a od 1996. godine i zaposlenike u srednjoškolskom sustavu. Ovih je dana Preporod skromnim svečanostima u svojih više od 500 podružnica obilježio tri desetljeća djelovanja. Povod je to za razgovor s predsjednikom Željkom Stipićem.

Kako je sve krenulo? Kako su radnici u školama, uz prethodno osnovan srednjoškolski, takozvani „varaždinski sindikat”, dobili još jedan manjinski sindikat?

Sve se oko nastanka našeg sindikata događalo u zaista turbulentnim okolnostima. S jedne strane živjelo se u okolnostima zamrznutog rata, dok su se s druge strane u javnom i političkom prostoru stidljivo počela postavljati socijalna pitanja, a među njima i zahtjevi za povećanjem plaća. Iako su postsocijalistički sindikati formirani nekoliko godina ranije, tek tada oni započinju disati punim plućima. U obrazovanju sve konce u rukama drže dva većinska sindikata. Radi nezadovoljstva njihovim radom sve češće ih kritiziraju, i to ne samo njihovi članovi, nego se i u javnom prostoru sve glasnije čuju kritike na račun rada sindikalnih vođa. Sam je nastanak Preporoda povezan s dva događaja. Neuspješnim su se pokazala sva nastojanja da se raščisti situacija oko evidentnih malverzacija u sindikalnom poduzeću Štreber koje je poslovalo pod okriljem Sindikata hrvatskih učitelja. Afera je razotkrivena zahvaljujući hrabrosti kolegice Nade Barte, eshauovske računovotkinje. Javnosti je uglavnom nepoznato da je kolegica Barta bila „zviždačica” prije pojave onih koje se naziva prvim hrvatskim zviždačicama. Kompromitirajuće dokumente ona je predala policiji, nakon čega je financijska policija pročešljala sindikalno poslovanje, a za svoj je pošten čin kolegica Barta kažnjena otkazom. Istodobno sa svim tim događajima, skupina nezadovoljnih povjerenika u SHU-u pokušava pokrenuti pitanje odgovornosti tadašnje predsjednice Mirjane Špoljar. Kako pokušaji nisu dali rezultata, kritičarima nije preostalo ništa drugo nego pokrenuti osnivanje sindikata. Za vrijeme finalizacije ove aktivnosti događa se štrajk u školama koji nije dao rezultata, jer se većinski osnovnoškolski sindikat dogovorio s Vladom i na cjedilu ostavio druge sindikate koji su odlučili štrajkati. U dvije riječi, nastanak novog sindikata pokrenuli su lopovluk i izdaja.

Na primjeru Preporoda pokazalo se da je dug put od nastanka sindikata do njegove pune afirmacije. Odakle toliki otpori radu Preporoda? Što se pokazalo presudnim u slamanju tih otpora?

Osporavatelji našeg osnivanja i djelovanja bili su po mnogočemu najjači sindikati u zemlji. Većinski su sindikati u znatnoj mjeri svoje djelovanje poistovjetili s nastojanjem da mi budemo zbrisani sa sindikalne scene. Oni su imali sve u čemu smo mi oskudijevali: snažnu organizaciju, novac, imovinu, političke veze... Sve ovo koristili su u borbi protiv nas. Čak i kada su dva većinska školska sindikata bila u zavadi, čvrsto ih je povezivala netrpeljivost prema Preporodu. Kad su vidjeli da nas ne mogu uništiti, svoj cilj su redefinirali: Preporod ne smije sudjelovati u kolektivnim pregovorima. Pri ostvarivanju ovog cilja, većinski su sindikati imali neprikrivenu podršku vlasti. Zakon je također vodu vodio na njihov mlin. Dovoljno je bilo da se sindikati koji pregovaraju dogovore da neki sindikat ne može pregovarati. Vlada se držala po strani i glumila neutralnost. Tako se izravno pogodovalo većinskim školskim sindikatima. A mi smo radili sve što smo znali i mogli ‒ upućivali na problem, prosvjedovali, vodili sudske sporove.

Iako ništa od toga nije dalo rezultata, iznova smo pokušavali nešto novo smisliti. Istodobno smo povećavali broj članova. Pri ovome ključno je bilo statutarno otvaranje i prema radnicima u srednjim školama i suradnja s drugim sindikatima. Tako smo skoro deset godina blisko surađivali sa splitskim Sindikatom zaposlenika u hrvatskom školstvu. Formalni okvir ove suradnje bilo je osnivanje udruge više razine – Saveza školskih sindikata da bi se 2007. naša dva sindikata ujedinila i to je znatno pridonijelo našoj brojnosti. Ipak, ni ovo nije bilo dovoljno za rješavanje problema našeg nesudjelovanja u kolektivnim pregovorima.

Kada je napokon riješen i ovaj problem? Pri iznalaženju rješenja ključnim se pokazalo donošenje Zakona o reprezentativnosti. Je li, zahvaljujući ovom zakonu, Preporod napokon bio tamo gdje mu je odavno bilo mjesto?

Sva naša nastojanja rezultate su dala u trenutku kada je nova vlast odlučila zakonski urediti ovo pitanje. Ključan je za cijelu priču oko donošenja važnog zakona bio ministar rada Mirando Mrsić. Unatoč pritiscima kojima je bio izložen od većinskih školskih sindikata, Mrsić nije odustajao od svoje namjere da se napokon uspostave čvrsta „pravila igre”. No, kako su većinski sindikati uspjeli, doslovce prije izglasavanja samog zakona, uglaviti u njega vrlo visok postotak za ostvarivanje prava na sudjelovanje u pregovorima za granske kolektivne ugovore, u pregovore za Temeljni kolektivni ugovor ušli smo 2012., dok nam je dosta članova još nedostajalo za sudjelovanje u pregovorima za osnovnoškolski i srednjoškolski kolektivni ugovor. No, uporni kakvi jesmo, poslije dva neuspješna pokušaja, mi smo kao sindikat toliko narasli da smo postupkom prebrojavanja članstva napokon 2022. ušli i u ove pregovore.

Stalno ste isticali kako ulazak u pregovore nije vaš cilj, nego da se radi tek o pretpostavci za ostvarivanje pravih ciljeva. Kako, nakon što već cijelo desetljeće pregovarate o TKU-u, stojite s ostvarenjem tih ciljeva?

Za TKU se možemo ocijeniti pozitivno, dok smo za granske kolektivne ugovore još 'neocijenjeni'. U svakom od, u međuvremenu, tri potpisana TKU-a postoji neko rješenje koje je rezultat naših nastojanja. Spomenut ću samo jedno oko kojeg smo se u kontinuitetu zalagali. Radnici sada lakše ostvaruju pravo na korištenje osobnog automobila za dolazak na posao i putovanje s posla. Visina naknade nije donesena proizvoljno, nego bitnim dijelom proizlazi iz prethodno izrađenog vještačenja prometnih stručnjaka. Ne možemo ne spomenuti kontinuirano usklađivanje visine naknade za prijevoz i cijene goriva. Nažalost, takvih rezultata nemamo u granskim kolektivnim ugovorima. Razlog je taj što nas se, sve do unatrag dvije godine, držalo pred vratima ovih pregovora. Da mi nismo pregovarali, vidljivo je iz nekoliko diskriminirajućih odredbi u ovim ugovorima. Sve one odreda u nepovoljniji položaj dovode ili radnike u manjinskim sindikatima ili manjinski sindikat kao takav. Tako, na primjer, naše članove, koji su postali tehnološki viškovi, zbrinjavaju članovi većinskih sindikata u županijskim komisijama, čak i u onim županijama gdje Preporod ima dvostruko ili čak trostruko više članova nego većinski sindikat na razini države. Naravno da se ovakvim nakaradnim rješenjem, a ono ne bi bilo moguće bez sprege većinskih sindikata i prosvjetne vlasti, preotimaju naši članovi. Srećom, ne u onom opsegu kako bi to željeli u većinskim sindikatima.

U tridesetoj godini djelovanja, osim što slavite, Preporod je itekako radišan. Peticije, okrugli stolovi, presice. Tu su i dva prosvjeda u manje od mjesec dana. Peticija sa skoro četrdeset tisuća potpisa. Kako je do toga došlo?

Sve što se ove godine događalo nije posljedica nikakvih planova. Sve je nekako došlo samo od sebe. Katastrofalan zakon o plaćama. Suradnja sa sindikatom znanosti. Prosvjed na Markovu trgu, a potom i na Europskom trgu. U pružanju otpora Zakonu o plaćama ostali smo sami. Zato i jesmo skupili svega desetak tisuća potpisa. Sramotan institut novčanog nagrađivanja i kažnjavanja te institut kažnjavanja radnika otkazom prošli su samo zahvaljujući sindikalnoj podršci ili pasivnosti. Mi se nismo pomirili s ovim rješenjem. Dobro je da u pružanju otpora nismo sami. S nama je sada i Sindikat znanosti. Zahvaljujući novim koeficijentima svi su radnici u školama postali drugorazrednim radnicima u javnim službama. S time se pomiriti ne ćemo sve dok to bude tako. Zahtijevat ćemo samo sve ono što su drugi već dobili.

Trideset godina nije malo. Kako vidite daljnje djelovanje sindikata? Kakvu mu budućnost predviđate? Naslovom dokumentarnog filma koji je ovih dana premijerno prikazan „Preporod: trideset godina, prvih” sugerirate još mnogo obljetnica?

Upravo tako. Na čemu zasnivam ovo uvjerenje, optimizam? Pluralizam, kako politički tako i sindikalni, nemaju pravu, progresivnu alternativu. Ne sumnjam da će uvijek biti onih koje će povezivati ideja o potrebi boljeg, drugačijeg i poštenijeg sindikata među školskim sindikatima. Ako ostanemo vjerni obilježjima svog dosadašnjeg djelovanja, a ne vidim razloga da ne bude tako, uvijek će među radnicima u školama biti onih koji ne samo da žele biti sindikalno organizirani, nego im i nije svejedno u kojem su sindikatu, onih koji će razumjeti smisao preinačene Descartesove misli: Mislim, dakle, Preporod.

Željko Stipić