Plaće su nevjerojatno male, škole zato rade tek svaki drugi dan

Venezuela je nekoć bila pionir u pristupu obrazovanju u Latinskoj Americi, bilježeći važna postignuća za vrijeme bivšeg predsjednika Huga Cháveza, koji je proveo niz reformi, uključujući masovnu kampanju opismenjavanja i programe prehrane za učenike. Između 1999. i sredine 2000-ih upis u osnovno obrazovanje navodno je porastao s 85 na 95 posto, a u srednje s 40 na čak 70 posto. Godine 2005., nakon što je Chávez izjavio da je 1,5 milijuna Venezuelaca naučilo čitati i pisati u samo dvije godine, UNESCO mu je dodijelio prestižnu međunarodnu nagradu.

Dugotrajna kriza

No godine lošeg upravljanja pod njegovim nasljednikom, predsjednikom Nicolásom Madurom, dovele su do ozbiljnog pada kvalitete obrazovanja i dosad nezabilježene razine izostajanja iz škole. Sve se to događa u kontekstu sveobuhvatne i dugotrajne humanitarne krize koja obilježava Madurov 12-godišnji mandat te je potaknula gotovo osam milijuna Venezuelaca na migraciju. Do 2023. godine 40 posto venezuelskih učenika u dobi od tri do 17 godina pohađalo je školu neredovito. Prošle godine čak 34 posto djece i mladih u dobi od tri do 24 godine – oko tri milijuna ljudi – nije pohađalo nijednu obrazovnu ustanovu.

Nakon razdoblja relativne stabilnosti, krhko gospodarstvo ponovno je ugroženo rastućom inflacijom i obnovljenim američkim sankcijama na naftu. Represija je dodatno pojačana nakon predsjedničkih izbora u srpnju 2024., koje je međunarodna zajednica ocijenila nezakonitima. 

‒ Obrazovanje je glavni strukturni problem u zemlji. Osim što utječe na sadašnjost i kvalitetu života stanovništva, ono ugrožava mogućnosti budućih generacija kao i razvoj zemlje ‒ rekao je Fernando Pereira, učitelj i jedan od osnivača nevladine organizacije za prava djece CECODAP. 

Ako je urušavanje venezuelskog gospodarstva već držalo javno obrazovanje „na aparatima”, pandemija COVID-19 zadala mu je gotovo smrtonosan udarac sredinom 2020. godine. Nakon mjeseci bez nastave – ili tek nekoliko tjedana online nastave za one s pristupom internetu – nastava uživo ponovno je započela tek u rujnu 2022. 

Unatoč blagom gospodarskom oporavku, od kojeg najsiromašniji nisu imali koristi, obrazovni sustav ostao je zapušten. Tijekom pandemije masovno iseljavanje uzrokovalo je manjak učitelja i porast broja djece koja su odustajala od škole. Čak i učitelji koji su ostali često nisu imali novca za prijevoz i nisu mogli dolaziti na posao svaki dan.

„Mozaik-raspored”

Minimalna plaća u Venezueli zamrznuta je od 2022. godine, pa prosječna mjesečna plaća učitelja iznosi oko 14,5 dolara, a katkad i samo četiri dolara. Uz državne dodatke mjesečni prihod može dosegnuti 50 dolara, no ti dodatci nisu redoviti i daleko su od dovoljnog za pokrivanje troškova života. U prosincu 2024. godine osnovna mjesečna potrošačka košarica iznosila je gotovo 500 dolara. Kako bi se nosila s krizom, vlada je uvela „mozaik-raspored”, koji učiteljima omogućuje dodatne izvore prihoda. Mnogi prodaju kolače, slatkiše ili sladoled ili pak čuvaju djecu u slobodno vrijeme. Iako bi trebali raditi četiri dana u tjednu, većina javnih škola otvorena je samo dva ili tri dana jer učitelji nemaju sredstava za više.

Na otoku Margarita, učiteljica Luisana Figuera radi u ribarstvu kad ne drži nastavu: 

‒ Učiteljska plaća nije dovoljna. Moramo se snalaziti kako bismo preživjeli. 

Do 2024. godine stopa učitelja koji su napustili zanimanje dosegla je 72 posto, prema izvješću organizacije FundaRedes. Predsjednik Maduro pozvao je više od 200.000 bivših učitelja da se vrate u sustav, nudeći im poticaje koji pak nikada nisu stigli.

U Maracaibu, gdje temperature redovito prelaze 30 stupnjeva, škole često nemaju vode, struje ni osnovne infrastrukture. Neke učionice premještene su na otvoreno, pod improvizirane krovove od lima, gdje djeca uče dok stoka prolazi školskim dvorištem.

Slična je situacija i u Ciudad Guayani, gdje škole ne mogu izdržati ni slabiju kišu, te na otoku Margarita, gdje su prekidi struje i nestašice vode česti.

‒ Učitelji žele poučavati, djeca žele ići u školu, ali stanje u institucijama je kritično ‒ rekla je Aida González, čelnica sindikata učitelja u saveznoj državi Bolívar.

Rastuće nejednakosti

Mnogi učenici dolaze u školu gladni. Prema podatcima ENCOVI-ja, u 2024. godini samo je 21 posto djece redovito dobivalo školske obroke, dok 70 posto djece u dobi od tri do 17 godina uopće nije dobilo hranu u školi. A posljedice su ozbiljne. Istraživanje Katoličkog sveučilišta Andrés Bello pokazuje da je 2024. godine 71 posto učenika trećeg razreda i gotovo 99 posto učenika završnog razreda osnovne škole bilo na najnižoj razini znanja iz matematike. Slični rezultati zabilježeni su i u čitanju i pisanju.

Razlike između privatnog i javnog obrazovanja sve su veće, a motivacija učenika sve manja. U nedostatku državne pomoći, obrazovni teret sve više preuzimaju lokalne inicijative. Jedna od najpoznatijih je mreža škola Fe y Alegría, koja u Venezueli vodi 177 škola i obrazuje oko 95.000 učenika iz siromašnijih zajednica.

Na Margariti je 29-godišnji Christian Maestre pokrenuo program koji uz pomoć turizma i edukacije pruža podršku djeci iz rizičnih sredina, nudeći im obrazovanje, prehranu i poticaj da ostanu u školi.

‒ Ulažemo u obrazovanje djece kako bi ostala motivirana. Moramo im ponuditi nove prilike kako bi nastavili učiti ‒ zaključio je Maestre. 

Tijekom posljednja dva desetljeća obrazovni sustav Venezuele bio je oblikovan više politikom nego pedagogijom. Sveučilišta koja su nekoć bila važna regionalna središta znanja oslabila su pod pritiskom gospodarskog kolapsa, institucionalnog urušavanja i masovnog odlaska akademske zajednice. Posljedice nisu ostale unutar granica zemlje, već su se prelile diljem Južne Amerike, utječući na studentsku mobilnost, tržište rada za akademike i regionalni obrazovni ekosustav.

Važnost oporavka

Ako bi Venezuela ušla u stvarnu političku tranziciju, obrazovanje bi bilo među sektorima koji bi najbrže i najvidljivije osjetili promjene. Iako se sveučilišta ne bi mogla obnoviti preko noći, čak i djelomičan oporavak brzo bi promijenio regionalnu dinamiku, a posebno bi se promijenili obrasci akademske mobilnosti. 

Otvaranje Venezuele omogućilo bi i postupnu obnovu istraživačke suradnje, osobito u područjima poput javnog zdravstva, poljoprivrede, energetike i okolišnih znanosti. Iako bi povratak u regionalne i međunarodne mreže bio izazovan zbog promijenjenih istraživačkih normi i financijskih okvira, pravilno upravljana reintegracija mogla bi ojačati ukupne istraživačke kapacitete regije.

Obnova obrazovanja u Venezueli imala bi i šire značenje. Pitanja akademskih sloboda, institucionalne autonomije i kvalitete obrazovanja relevantna su za cijelu Južnu Ameriku. Venezuelski slučaj mogao bi poslužiti kao primjer obnove sustava nakon dugotrajnog političkog i institucionalnog pritiska. Obrazovanje bi pritom imalo i snažnu simboličku ulogu, signalizirajući širu političku normalizaciju. Na taj bi način Venezuela ponovno postala dio zajedničkog južnoameričkog akademskog prostora, s posljedicama koje bi nadilazile njezine granice. 

(Prema The New Humanitarian i Medium)