Katoličke ustanove obogaćenje su odgojno-obrazovnog sustava

Dok se smišljaju odgovori na nasilje u školi, smatram da je premalo ograničiti nastojanja na sigurnosna tehnička rješenja, nego u središte treba staviti mlade ljude i njihov odgoj za nenasilje, kako u obitelji tako u školi

Požeški biskup emeritus Antun Škvorčević ostavio je veliki trag u svom biskupskom djelovanju i kao prvi predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katolički odgoj i obrazovanje, od osnutka Vijeća u listopadu 2013. godine. Aktivno je djelovao na uspostavljanju i profiliranju tog važnog tijela hrvatskih biskupa, osnivanju Nacionalnog ureda za katoličke škole, praktičnom djelu osnivanja katoličkih škola na području Požeške biskupije, praćenju djelovanja svih takvih škola i edukacije osoblja s pogledom na izazove takvih škola u hrvatskom crkvenom i društvenom prostoru, pa do radnih sastanaka s djelatnicima Ministarstva znanosti i obrazovanja glede rada na provedbenom dokumentu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture. Mandat u Vijeću HBK za katolički odgoj i obrazovanje završio mu je krajem 2024. godine, a budući da je mons. Škvorčević i dalje aktivan na području odgoja, obrazovanja i kulture, želimo pogledati unazad na to razdoblje njegova aktivnog djelovanja te čuti poruku za sve učenike i učitelje, a osobito na početku nove, 2025. godine. 

Prema najnovijim podatcima, u svijetu djeluje više od 210.000 katoličkih škola i dječjih vrtića, koje pohađa oko 62 milijuna djece i mladih. Kakav je zapravo to fenomen školâ koje već stoljećima vodi Katolička Crkva?

‒ Više je čimbenika po kojima su katoličke škole i dječji vrtići zanimljivi u svijetu te ih biraju mnogi roditelji i mladi i u sredinama gdje to ne bismo očekivali. No, glavni razlog tog odabira zacijelo je evanđeoska antropologija, kojoj je Isus Krist polazište i model. Ona u središtu svoga zanimanja i djelovanja ima cjelovita čovjeka kao muškarca i ženu, jedinstvenu i neponovljivu osobu, duhovno biće koje se ostvaruje u krhkoj tjelesnosti i po svom određenju nadilazi sama sebe. Uz stjecanje znanja, katoličke škole pomažu mladima da se sučele sa samima sobom te oblikuju život u skladu sa svojim božanskim pozivom. Stoga „katoličko” u nazivu škola i vrtića nije konfesionalno ni ideološko, nego vrijednosno. Za ovu školu i vrtić opredjeljuje se „zbog privlačnosti”, u njih se upisuje dobrovoljnim roditeljskim i učeničkim odabirom, a ne bilo kakvom prisilom. 

Kako je došlo do osnutka Vijeća za katolički odgoj i obrazovanje Hrvatske biskupske konferencije?

‒ Osamostaljenjem Republike Hrvatske roditeljima je omogućeno demokratsko pravo da slobodno biraju odgoj i obrazovanje za svoju djecu. Oni koji su se opredijelili za katolički odgoj i obrazovanje svoje djece mogli su to na početku ostvariti samo upisom djece u crkvene ustanove iz komunističkog vremena, uglavnom gimnazije vezane za sjemeništa, koje su dobile pravo javnosti. Osnovane su potom nove ustanove, od dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola, do Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Način na koji roditelji ostvaruju pravo upisa djece u katoličke odgojno-obrazovne ustanove utvrđen je međunarodnim Ugovorom između Svete stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, sklopljenim 1996. godine, a njegova provedba za osnovne i srednje škole uređena je Ugovorom o katoličkim osnovnim i srednjim školama između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije, potpisanim 2011. godine. Na temelju zasada II. Vatikanskog sabora, normi Zakonika kanonskog prava i smjernica opće Crkve o katoličkim školama, Hrvatska je biskupska konferencija, sukladno svojoj kanonskoj obvezi oblikovala Odredbe o katoličkim osnovnim i srednjim školama. Visoka pak teološka učilišta i Hrvatsko katoličko sveučilište uredili su svoj status ugovorima između Ministarstva znanosti i obrazovanja, odnosno javnim sveučilištima čijim su dijelom postali. Sve navedene odgojno-obrazovne ustanove, kao i katolički dječji vrtići te učenički i studentski domovi tvore jedan odgojno-obrazovni sustav Katoličke Crkve, ugrađen u odgojno-obrazovni poredak Republike Hrvatske te je razumljivo da su hrvatski biskupi smatrali potrebnim uspostaviti Vijeće za katolički odgoj i obrazovanje kao tijelo koje povezuje i koordinira njihovo funkcioniranje, pomažući pojedinim dijecezanskim biskupima u njihovoj kanonskoj odgovornosti. Vijeće najuže surađuje s Nacionalnim uredom HBK za katoličke škole, koji obavlja konkretne zadaće u ostvarivanju odgojno-obrazovnog projekta katoličkih škola u Hrvatskoj na temelju navedenih ugovora i trajne komunikacije s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih.

Što je glavna motivacija roditeljima da svoju djecu upišu u katoličku školu?

‒ Iz onoga što čujemo na susretima s roditeljima i doznajemo na druge načine moguće je zaključiti da oni upisuju djecu u katoličke škole zbog toga što prepoznaju kako se u njima s polazišta vjere posvećuje osobita pozornost i poštovanje prema osobi učenika i njegovu odgoju. Privlačno im je što se u tim školama nastoji oko određene ravnoteže između odgoja i obrazovanja, promiče cjelovita izgradnja i rast mlade osobe, gdje važno mjesto ima duhovnost, povezana s evanđeoskim sustavom vrijednosti. Osim toga, u društvenim ideološkim i drugim suvremenim mijenama i nesigurnostima roditelji doživljavaju Crkvu kao ustanovu određene stabilnosti, koja svojim trajanjem tijekom četrnaest hrvatskih stoljeća ulijeva sigurnost i utočište. Na temelju toga, i spomenutog evanđeoskog pristupa mladom čovjeku, te provjerenom sustavu vrijednosti koji Crkva zastupa, roditelji među ostalim smatraju da su u katoličkim školama učenici zaštićeniji od različitih ugroza nego u javnim školama. Od nemale je važnosti i činjenica da roditelji u katoličkim školama prepoznaju obiteljski duh crkvenog vjerničkog zajedništva, pokretača njihova osnutka i načina vodstva. 

Što katoličke škole nude hrvatskom društvu drugačije od redovitih škola? Što je identitet jedne katoličke škole?

‒ Za istinsku demokratizaciju hrvatskog društva osobito je važno da se političari oslobode jednoobraznog koncepta odgoja i obrazovanja, gdje se javne škole smatraju nečim redovitim i razumljivim, a druge škole kao nešto što se tolerira i nastoji pokatkad kočiti njihovo osnivanje i osporavati opravdanost njihova postojanja. Ostatci su to mentalnog sklopa iz sustava koji nije dopuštao druge modele odgoja i obrazovanja osim nametnutog ideološkog, nastojeći tim putem promicati ideološko poimanje čovjeka i društva, oduzimajući roditeljima pravo i slobodu da odlučuju o navedenom pitanju. Crkva ne osniva katoličke škole ponajprije zbog toga što na nekom području ima mnogo djece te postoji njihova potreba, što je briga javne vlasti, nego zato jer to traže roditelji, kojima ona ide ususret, a demokratska ih država logistički omogućuje i podupire. Pokatkad se iz spomenutih krugova može čuti svojevrsni prigovor kako Crkva za plaće djelatnika svojih škola prima znatna novčana sredstva iz državnog proračuna, zaboravljajući da to ne ide u njezinu korist, nego za dobro učenika i roditelja koji poreznim davanjem pridonose u proračun jednako kao i roditelji djece koja pohađaju javne škole te ne bi smjeli biti diskriminirane ni u tom pogledu. Valja istaknuti da ove škole ne žele biti alternativne javnim školama, nego komplementarne, koje samim svojim postojanjem, a potom različitim programima promiču vrijednosno propitivanje temelja hrvatskog društva. One pridonose humanizaciji i određenoj homogenizaciji društva, koje treba služiti čovjeku. Katoličke škole ne pridonose samo natjecanju u znanju i nekim vještinama među mladim ljudima, nego prije svega u vrlinama koje istinski očovječuju pojedinca i društvo. One u formalnom smislu nisu ni javne ni privatne, nego su neprofitne ustanove s jasno definiranim specifičnostima, utemeljenima u evanđeoskom sustavu vrijednosti te predstavljaju obogaćenje odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj. To vrijedi i za dječje vrtiće kao i za visokoškolske institucije te Hrvatsko katoličko sveučilište.

Koliko katoličkih škola postoji u Hrvatskoj i koliko ih djece polazi u kojim mjestima? Postoje li planovi za otvaranje novih škola? 

Trenutačno u Hrvatskoj djeluje 25 katoličkih škola: 13 osnovnih i 12 srednjih. Spomenimo ih poimence s njihovim osnivačima. Požeška biskupija osnivač je i vlasnik katoličke osnovne škole u Požegi, Virovitici i Novskoj. Šibenska biskupija osnivač je jedne katoličke osnovne škole u Šibeniku. Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa osnovala je Prvu osnovnu školu u Gradu Zagrebu; Hrvatska salezijanska provincija osnivač je Osnovne škole 'Dominik Savio' u Zagrebu; Osnovnu školu Ružičnjak u Zagrebu osnovao je Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje kao i Osnovnu školu Lotrščak u Zagrebu; Zadarska nadbiskupija osnovala je Katoličku školu 'Ivo Mašina' u Zadru, a Benediktinke sv. Marije osnovale su u Zadru Osnovnu glazbenu školu sv. Benedikta. Riječka nadbiskupija osnivač je Katoličke osnovne škole 'Josipa Pavlišić' u Rijeci, a Hrvatska provincija uršulinki Rimske unije osnivač je Katoličke osnovne škole sv. Uršule u Varaždinu. Osnovnu katoličku školu osnovala je 2024. Sisačka biskupija u Sisku. 

Požeška biskupija osnovala je Katoličku gimnaziju s pravom javnosti u Požegi i Katoličku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Virovitici; Zagrebačka nadbiskupija osnivač je Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu; Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca osnivač je Salezijanske klasične gimnazije s pravom javnosti u Rijeci; Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda osnovala je Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića s pravom javnosti u Slavonskom Brodu; Zadarska nadbiskupija osnovala je Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II. s pravom javnosti u Zadru; Hrvatska pokrajina Družbe Isusove osnivač je Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku; Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja osnovala je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju s pravom javnosti; Splitska nadbiskupija ima Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju don Frane Bulić s pravom javnosti u Splitu; Porečka i Pulska biskupija osnivač je Pazinskog kolegija – klasične gimnazije s pravom javnosti u Pazinu; Dubrovačka biskupija ima Biskupijsku klasičnu gimnaziju Ruđera Boškovića s pravom javnosti u Dubrovniku, a Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu osnivač je Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti. U ovoj školskoj godini u 13 katoličkih osnovnih škola upisana su 2883 učenika, a 12 katoličkih srednjih škola pohađa 2335 učenika. Predradnje za osnutak katoličke osnovne škole u Osijeku, Vinkovcima i Slavonskom Brodu provela je Đakovačko-osječka nadbiskupija, a Varaždinska biskupija za osnutak katoličke osnovne škole u Čakovcu. 

Osmišljen je i Program stručnog usavršavanja nastavnika i djelatnika u katoličkim školama, u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Nacionalnog ureda HBK za katoličke škole, kao i drugi programi trajne formacije djelatnika katoličkih škola. Kakvu fizionomiju trebaju imati katoličke obrazovne institucije u hrvatskom društvu?

‒ Identitet katoličkih škola ponajprije ovisi o njezinim djelatnicima, napose o učiteljima i profesorima pa njihova trajna formacija nije usmjerena isključivo na stručno usavršavanje, nego se posebna pažnja posvećuje duhovnoj izgradnji. Volim istaknuti da ne postoji katolička matematika, biologija, kemija ili neki drugi predmet, nego učitelj koji kao vjernik učenicima svjedoči ono što je iznad znanstvenih saznanja koja im prenosi. Ne samo da se susrećemo s tajnama koje su manjak znanja o nečemu te one nestaju kad se o tom u školi informiramo. Postoji, naime, neuhvatljiva dubina stvarnosti, prije svega čovjeka kao duhovnog bića, osobe koja se ne može znanjem dohvatiti, što nazivamo otajstvom. Ono je nadspoznajna razina stvarnosti, koja nije iracionalna, razumski je obrazloživa. Pjesnici, umjetnici i drugi ljudi duha otkrivaju nam i uvode nas u dublje – poetske – odrednice stvarnosti. Vjera pak kao budnost našega duha za Boga otvara nas svjetlu i snazi njegova Duha koji nas čini dionicima cjelovitosti postojećega, ne ograničavajući nas samo na ono što razumski možemo registrirati. Katolička škola ne bavi se samo informacijom o vjeri, nego uvodi učitelje i učenike u svijet duha i pomaže da se izgrađuju u duhovnosti, kojoj pripada i moralna sastavnica, te oni u povezanosti s Bogom stječu iskustvo vlastitog postojanja u cjelovitosti svoje troslojne osobe: tijela, duše i duha. Razumljivo je da ove škole s pravom javnosti provode kurikulum koji je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. No, da bi promaknuo spomenuti pristup u nastavi, Nacionalni ured za katoličke škole izradio je sa stručnjacima Dopunu kurikuluma za potrebe katoličkih škola: Odgojno-obrazovne vrijednosti kao čimbenici identiteta katoličkih škola u Republici Hrvatskoj i Priručnik za probnu provedbu dopuna odgojno-obrazovnih vrijednosti za nastavne predmete u katoličkim osnovnim školama i gimnazijama. Na svom jesenskom zasjedanju 2019. Hrvatska biskupska konferencija prihvatila je navedeni projekt te je on otada postao obvezan u svim katoličkim školama u Hrvatskoj. Osim toga isti Nacionalni ured za katoličke škole s Hrvatskim katoličkim sveučilištem priredio je, kako ste spomenuli, Program stručnog usavršavanja nastavnika i djelatnika u katoličkim školama – Interdisciplinarni program edukacije. Počevši od jeseni 2024. edukacija se provodi vikendom na temelju Programa i izvedbenog plana nastave u ukupnom trajanju od 35 nastavnih sati (predavanja i radionice), a organizira se u Zagrebu, Požegi, Rijeci i Zadru. Naime, oni djelatnici katoličkih škola koji u osobnom životu postignu sintezu znanja i vjere, unaprjeđenje intelektualnog i duhovnog rasta, preduvjeta ljudske i kršćanske zrelosti, pridonijet će kvaliteti školskog rada. Svojim svjedočenjem potaknut će učenike da i oni usvoje navedene vrijednosti za vlastiti život. Iz navedenog je razvidno kako katoličke škole nisu svjetonazorske ustanove koje prenose učenicima neko veće znanje nego li druge škole, uključujući i informacije o vjeri. One povezuju znanje s duhovnošću, i nastoje služiti cjelovitosti izgradnje mladog čovjeka slobodnim usvajanjem evanđeoskih vrijednosti u dijaloškoj otvorenosti za sve druge i drugačije. 

U odjeku smo božićnog vremena, proslave velikog povijesnog događaja rođenja Isusa Krista. Kako gledate na proslavu tog blagdana u hrvatskom društvu? 

‒ Svjedoci smo kako je i u Hrvatskoj na društvenoj razini adventu i Božiću oduzeta duhovnost, pretvoreni su u prigodu za kupnju, zabavu, ukrašavanje javnog prostora blještavilom koje je svojevrstan bijeg od težine svakodnevice i zaustavlja ljude na površini njihova postojanja. A istinski Božić pun je konkretnih životnih izazova te je pitanje usuđujemo li se o našem društvu, među ostalim i o školama, odgoju i obrazovanju razmišljati na božićni način. Smatram da nas na to obvezuje i nedavno ubojstvo jednog dječaka i ranjavanje nekoliko osoba u Osnovnoj školi u zagrebačkom naselju Prečko, koji očituju da je kultura nasilja postala sveprisutna, prodirući i u same škole. Dok se smišljaju odgovori na nasilje u školi, smatram da je premalo ograničiti nastojanja na sigurnosna tehnička rješenja, nego u središte treba staviti mlade ljude i njihov odgoj za nenasilje, kako u obitelji tako u školi. Valja nam poslušati snažnu božićnu poruku u tom pogledu. Božić je, naime, blagdan Božje poniznosti. U Isusovu rođenju otkrivamo kako Svemogući ne nastupa na neki naš način moći i sile da bi ostvario svoj projekt o čovjeku. Isus, Sin Očev od vijeka, rađa se kao nejako dijete, od skromnih roditelja, u siromaštvu betlehemske štalice, na rubu društva, među pastirima. Apostol Pavao izražava to jednostavnom tvrdnjom: „On ponizi sama sebe, uzevši lik sluge.” 

Poniznost je u politici i diplomaciji moć koja može prekinuti mržnju, zaustaviti govor oružja, okončati rat, promaknuti mir. Kako ne povjerovati poniznosti kao božanskoj moći i u školskom odgoju, u kojem ljudske vrline trebaju imati prvo mjesto? Ona je, naime, sposobna mladu osobu osloboditi od nezdravih sebičnih elitističkih ambicija, nerijetko skrivenih i u različitim natjecateljskim programima. Izgradnjom svijesti kod djece i mladih da je poniznost duhovna moć kojom ostvaruju vlastito dostojanstvo, uspostavljamo snažnu branu nasilju kao duhovnoj nemoći i gubitništvu. 

Školske novine, koje su ušle u 75. obljetnicu svoga postojanja, na razne načine trudile su se promicati mnoge spomenute ljudske vrline, kako kod učitelja tako i kod učenika.

‒ U spomenutom duhu poželio bih svim djelatnicima u odgoju i obrazovanju te uredništvu i čitateljima Školskih novina radosne božićne blagdane i blagoslovljenu 2025. godinu. Draga mi je prigoda ujedno čestitati i 75. obljetnicu izlaženja Školskih novina, sa zahvalnošću njihovim urednicima i izdavaču što služe promicanju povezanosti među svima onima koji odgoj i obrazovanje mladih hrvatskih naraštaja smatraju našom prvom i najvažnijom zadaćom.

Razgovarao Nedjeljko Pintarić