I prvi ovogodišnji broj Jezika u znaku je oproštaja od onih koji su svoj život i rad utkali u suvremeno „zdanje” jezikoslovne kroatistike. Umrla je Diana Stolac, prof. emer. (Zagreb, 26. siječnja 1956. – Rijeka, 23. studenoga 2025.). Njezinim odlaskom „hrvatsko je jezikoslovlje izgubilo iznimno svestranu i plodnu znanstvenicu, a mi koji smo imali privilegij učiti uz nju – mentoricu, sugovornicu, kolegicu i prijateljicu – izgubili smo osobu čija je prisutnost značila više od profesionalnoga oslonca; značila je sigurnost, jasnoću i čvrsto, više od četiri desetljeća dugo, povjerenje u smisao i važnost znanstvenoga izučavanja hrvatskoga jezika”, napisala je, među ostalim, u nekrologu Anastazija Vlastelić.

„Osvijestimo značenje riječi – stid i sram”, naslov je članka Zrinke Jelaske, prvi od nekoliko članaka koji će objašnjavati značenja pojedinih hrvatskih riječi, posebno onih koje mogu biti jednakoznačnice ili sinonimi u nekim kontekstima. Glavna je svrha tih članaka, objašnjava autorica, osvještavanje znanja izvornih govornika hrvatskoga. „Naime, izvorni govornici znaju velik broj riječi svojega materinskoga jezika, ali samo podsvjesno. Često ne uspijevaju opisati u čemu se točno dvije riječi, odnosno niz riječi, razlikuju ili što točno prototipno znače. Dakle, njihovo im znanje često nije osviješteno. Kada to jednom osvijeste, onda jasno znaju.”

Ivan Marković u svome radu Pojava emskoga u jezikoslovnoj kroatistici uvodi nas u područje rasprava koje se kreću u okvirima pitanja tko je bio prvi. Autor smatra da nije važno tko je bio prvi i kad je on to bio prvi, nego je važno da je netko nekad promislio neke pojmove i nadjenuo im ime, naziv. I da onda oni poslije njega spoznaju nadograđuju. Riječ je, dakle, o kontinuitetu u mišljenju i jezikoslovnome radu. 

Igor Marko Gligorić bavi se u svome radu preobrazbom ili konverzijom, pri čemu pod čime se podrazumijeva način nastanka novih riječi kad riječ iz jedne vrste riječi prelazi u drugu vrstu, pri čem se mijenjaju gramatička obilježja i sintaktički položaj takve riječi, a glasovni joj sastav ostaje nepromijenjen (npr. Volim tvog starog, pri čemu je pridjev „preobražen” u imenicu).

U rubrici Pitanja i odgovori Sanda Ham odgovara na pitanje kako glasi mocijski parnjak imenice vitez – vitezica ili viteškinja. (ir)

O kajkavskoj književnosti

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, brojevi 3. – 4. i 5. – 6., Zagreb, 2025.

„Pretežitost književnojezične tematike, u korelacijskom pristupu, pretposljednjega sveska Kaja za 2025. u skladuje s osnovnom koncepcijom časopisa: umjetničke, znanstvene i publicističke obrade dijakronije kajkavskoga konteksta kao jedne od temeljnih vrijednosti hrvatske kulture i znanosti.” Tim riječima glavna urednica Kaja najavljuje dvobroj 3. – 4. časopisa, nabrajajući njegove tematske okosnice svrstane u sedam raznolikih rubrika. To je, u prvome redu, poetska kajkavska drama Kisela krv Ivone Marciuš, uz osvrt na njezin kajkavski jezik koji je napisala Vesna Kosec-Torjanac. Tu je, zatim, egzaktno istraživanje zastupljenosti kajkavske književnosti u Kurikulu hrvatskoga jezika u čitankama za osnovne škole koje je provela Danica Leštek, pa znanstveni književni retrovizor Emilije Kovač na domovinskoratne teme u časopisu Kaj te osvrt Tatjane Pišković na razvoj pripovjednoga jezika Ksavera Šandora Gjalskoga. Naposljetku časopis donosi i rezultate programa Kajkavskoga spravišča, u rubrikama Hrvatski književni putopis, Kaj & ča te Osvrti i prikazi. 

Posljednji dvobroj Kaja za 2025., „siromašniji” je za jednu rubriku od prethodnoga dvobroja, ali nimalo skromniji što se tiče raznolikosti njegovih šest rubrika, u kojima se, kako piše u najavi njegova glavna urednica, uspostavlja poveznica s trajnim vrijednostima kajkavskoga jezika i književnosti, pa i povijesnosti, od osnutka Kaja, npr., 1968. godine do postmoderne suvremenosti. Iz te raznolikosti izdvajamo osvrt Božice Pažur na kultnu zbirku Droptinice Verice Jačmenice-Jazbec, uoči autoričine životne 80. obljetnice. Članak je inače objavljen kao treći nastavak serijala Osnivači časopisa Kaj i uredništvo prvoga godišta 1968.

Uz taj prilog valja svakako izdvojiti i druge vrijedne tematske priloge: od znanstvenih prinosa Ivana Zvonara o nesporazumima i činjenicama o tiskari u Nedelišću 1574. – koje bi suvremena književna i kulturna povijest konačno trebale prihvatiti – do senzibilnih književnoteorijskih korelacija Emilije Kovač o „romanu albumu” kao „forsiranju sjećanju” zahvaćajući i suvremeni kajkavski kontekst. Rad istražuje način funkcioniranja pamćenja/sjećanja u raznovrsnim društvenim (i osobnim) trenutcima te razmatra dijalektički odnos između kulture sjećanja i kulture zaborava. (ri)