Kako liječiti depresiju i anksioznost u najmlađih

U terapijskom društvu jednostavne, maštovito neslojevite priče česte su primitivne kulise namijenjene izravnom upućivanju na društveno odobrene, samopomoćne floskule, koje ravnopravno dijele dobro adaptirani odrasli i sasvim (ne)samostalna djeca

Nemogućnost mijenjanja pretpostavki vlastitog života odrasli često kompenziraju prezaštićivanjem djece – u nemogućnosti da djeluju na model svoga društvenoga postojanja, formiraju djetetov

Odrasla populacija, sudeći po tematskoj ponudi knjiga, jako je zainteresirana za psihološku, samopomoćnu literaturu. Očekivani (i potvrđeni) podatci o niskoj razini mentalnoga zdravlja zajednice opravdavaju taj trend. Pojašnjeno, anksiozne i depresiji sklone jedinke uvjerene su kako žive u najboljem od svih mogućih svjetova. Zapadna zajednica tumači kako upravo ona predstavlja konačnu realizaciju težnje za punom slobodom pojedinaca. Ako su oni, ipak, nezadovoljni u svojim savršeno strukturiranim društvenim okolnostima, tada (kako ih samopomoćna literatura uobičajeno upućuje) trebaju preispitati vlastiti stav o njima. Potrebno je ponovno fokusirati vlastito viđenje stvari. Umjesto razumijevanja nezadovoljstva i pronalaska njezina uzroka (eventualno, i u izvrsnosti društva svoga doba), oni su dužni kreirati drukčiji dojam o njemu. Potrebno je da pozitivno misle. Umjesto utjecanja na stvarnost, bitno je stvoriti novo poimanje o njoj. Posramljeni zbog pomisli da bi izvor nelagode mogao biti pronađen u (besprijekornoj) kulturi vremena kojem pripadaju, pojedinci ga opsesivno traže u samima sebi.

Samopomoćne mantre

Jedinka je, razumljivo, društveno ohrabrena u projektu svog misaonog samoprogramiranja self-help idejama. Sveprisutni slogani uče je kako zaslužuje sve što priželjkuje jer je posebna i jedinstvena. Dopušteno joj je osjetiti svoje pravo ja. U širokoj ponudi jednostavnih sadržaja, udžbenički saznaje kako raditi na sebi. Studiozno je zaokupljena idejom postajanja autentičnom i najboljom verzijom sebe. Njezin život je projekt samostalnog izbora. Situacije (nikad) nisu dobre ili loše, njihovu kvalitetu donosi kut gledanja. Kako se u rekreacijskom kontekstu tvrdi, za boravak na zraku ne postoji dobro ili loše vrijeme, samo dobra ili loša obuća. Prošireno shvaćeno, nema zakidajućih okolnosti, samo nespremne prilagodbe. Uvjete bivanja treba bezutjecajno prihvaćati. Potrebno se spretno prilagoditi, jer adaptacija (pa i lošem) jedino je moguće rješenje kad se živi u onom što je već savršeno.

Nemogućnost mijenjanja pretpostavki vlastitog života odrasli često kompenziraju prezaštićivanjem djece. U nemogućnosti da djeluju na model svoga društvenoga postojanja, formiraju djetetov. Aktivnom uključenošću spremno posreduju u rješavanju djetetovih obrazovnih ili vršnjačkih problema. Pretjerano ga brane od mogućega susreta s frustracijom ili razočaranjem. Nedjelotvorni u bavljenju vlastitim kontekstom života, poduzetno uređuju dječji (zakidajući ga pritom za optimalan razvoj).

Psihološku literaturu za samopomoć motivacijski samopotaknut zapadnjak darežljivo prilagođava djeci. U populaciji zamjetno otežanoga socioemocionalnog funkcioniranja svih generacija, na samopomoćne mantre upućuju se i oni predškolske dobi, i to – slikovnicom. Što se time dobiva, a što gubi?

Tražena, sveprisutna, popularizirana i komercijalno istaknuto nuđena slikovnica Matilda nikad ne odustaje slikovni je, izravno samopomoćni predložak za malu djecu. Britanski autor (Tom Percival) naznačuje djevojčicu čiji se sretan svijet, iz nepoznata razloga, odjednom radikalno preokrene. Iznenada postaje nesretna, potištena nezadovoljstvom, zarobljena u dosadi, otupljena i lijena. Razmjer općeg neraspoloženja je jasan, ali njezin uzrok potpuno je stran. Sugerira se kako raspoloženje bezuzročno varira. Emocije su samovoljne manifestacije, neovisne o pojedinčevoj interakciji s okružjem. Matilda ih zato ne preispituje. Ne traži tuđu pomoć. Zarobljena u problemu, sa svojim se slučajem nosi sama. Slučajno uočava bespomoćnu bubamaru koja, izmorena neuspjehom, naposljetku širi krila. Samopodučena kukčevim primjerom, Matilda uviđa grešku odustajanja. Iako joj ni samoj nije jasan njezin otužan doživljaj svijeta, ona samopomoćno usvaja credo potreban za opstanak u njemu – pokušaj ponovno. Prisjeća se omiljenih aktivnosti i samozabavlja se slaganjem kocaka i čitanjem knjiga. Gleda u vršnjake, ali pristup njihovoj zajedničkoj igri smatra izazovom najviše razine. Dok ih, oraspoložena, napeto promatra s distance, samomotivira se usvojenim motom – you can do it, try again, never give up, do your best, choose to keep trying. I tako, zahvaljujući samotrudu i uslijed samomotivacije, udobrovoljena Matilda ponovno postaje dijelom ljudske zajednice. 

(Ne)samostalna djeca

Literatura za djecu, u svojim se početcima smatrala edukativnim sredstvom usmjerenim podučavanju moralnih vrednota. Slikovnica je predstavljala uljepšani oblik očitanja bukvice najmlađima. Priče za djecu smatrane su zamaskiranim propovijedima odraslih o (ne)poželjnom ponašanju. Osim kao agresivno didaktički, instrumentalizirala se i kao svjetonazorski propagandni materijal. Njezin status u suvremenoj zajednici često je jednako prost – umjesto kao umjetničko djelo koje njeguje imaginaciju i podržava djetetovu kreativnost, ona je priručno, tretmansko sredstvo. U terapijskom društvu jednostavne, maštovito neslojevite priče, česte su primitivne kulise namijenjene izravnom upućivanju na društveno odobrene, samopomoćne floskule, koje – zarobljeni u nezavidnim pozicijama i svom nezadovoljstvu – ravnopravno dijele dobro adaptirani odrasli i sasvim (ne)samostalna djeca.