Jesu li Romi neintegrativni ili je problem u sustavu?

Pad komunizma otvorio je Romima put da postanu dio društva, doduše teorijski. Ali, najvećoj europskoj manjini potrebne su istinske obrazovne perspektive Autor teksta je politolog i doktor sociologije Ciprian Necula, koji potječe iz romske obitelji. On je već više od 20 godina usmjeren na poboljšanje položaja romskih zajednica. Radio je za rumunjsku vladu i bio savjetnik Vijeća Europe, OESS-a, UN-a i Svjetske banke. Trenutačno je direktor Romskoga obrazovnog fonda (REF), nevladine organizacije koju su 2005. godine osnovale Zaklada za otvoreno društvo i Svjetska banka. Poznato je da su Romi jedna od najneobrazovanijih etničkih manjina u Europi. To priznaje većina nacionalnih vlada u Europi, Europska komisija i druge međunarodne organizacije. Naime, najnovije izvješće Agencije Europske unije za temeljna prava pokazuje porazne rezultate u deset zemalja, uključujući zemlje članice EU-a Rumunjsku i Mađarsku, ali i Sjevernu Makedoniju i Srbiju. Udio Roma koji su se osjećali diskriminiranima kada su se obraćali školskim vlastima povećao se u posljednjih pet godina, navodi se u izvješću. Etnička segregacija u školama povećana je među djecom od šest do 15 godina, a udio mladih Roma u dobi od 20 do 24 godine sa završenom najmanje srednjom školom ostao je uglavnom na istoj, niskoj razini kao i prethodnih godina. Pokušaji politike javne inkluzije Povijesno, nada u promjenu odnosa prema Romima bila je u mnogim zemljama istočne Europe povezana s padom komunizma. Danas, nakon više od tri desetljeća od povijesnih promjena i polovičnih pokušaja politike javne inkluzije koji su u mnogim europskim zemljama, ne samo u Rumunjskoj, u velikoj mjeri propali ‒ iako je najjednostavnije rješenje za „inkluziju” Roma obrazovanje. Dobar školski uspjeh, pohađanje nastave i priprema romske djece za budućnost djeluju poput slučajne i davno napuštene namjere, a nikako kao ciljevi javne politike. Kada bih samo u obzir uzimao učinke dosadašnjih vlada, ova drama koja još traje sigurno bi bila obeshrabrujuća. Da ne poznajem problem do detalja, mogao bih se, kao i mnogi građani Europe, zapitati je li cijela ove priča o inkluziji Roma vrijedna truda. Posebno ako se uzme u obzir količina mjera i visoko hvaljenih javnih politika, kao i proračuna koji financira Europska unija, što je sve trebalo voditi do nekih promjena. Ali, jesu li Romi zaista, da tako kažem, neintegrativni, ne žele višu razinu obrazovanja ili cijenjen i odgovarajuće plaćen posao? Ili je problem negdje drugdje ‒ u sustavu? Očito je da je to pitanje retoričko, jer je problem lošega školskog uspjeha i visoke stope napuštanja školovanja prisutan kod romske populacije sustavni problem. Vlasti nisu u stanju ponuditi rješenja za romske zajednice, nego se zadovoljavaju pojedinačnim uspjesima nekolicine Roma, navodeći ih kao primjere uz obvezno: „Ako je prisutna želja, sve se može postići.” Ovaj sam tekst započeo kratkim opisom prirode javne politike za Rome. Čineći to, želim spriječiti da povijest ugnjetavanja s kojom su se