Želimo da nam u školu dođu sretna djeca i da iz nje iziđu još sretnija

Prije dolaska Jana Vlašimskog u Viroviticu, glazbeno obrazovani građani te doseljenici iz Austrije, Njemačke i Mađarske (Roušali, Scholz, Knitel, Pečen, Tauber, Badžura – gudači i puhači) okupili su se 1882. godine na inicijativu Društva za promicanje glazbe u malu glazbenu kapelu čiji je prvi voditelj bio nadzapovjednik vatrogasnog društva, gospodin Vagner, po nacionalnosti Čeh ‒ tako piše u povijesnim zapisima. Samo godinu dana kasnije

potvrđeno je od državnih vlasti i službeno osnivanje Društva za promicanje glazbe čija je svrha glazbeno poučavanje školske omladine oba spola niže i više Pučke škole te održavanje stalne glazbe u Virovitici. U sklopu Društva osnovana je i Guslačka škola koja je djelovala u prostorima Glazbe. Uskoro joj grad, zbog premalog prostora, dodjeljuje jednu školsku učionicu.

Godina dolaska Jana Vlašimskog u Viroviticu, 1886., bilježi se i kao godina osnivanja Glazbene škole, koja je djelovala i za vrijeme 1. svjetskog rata, a financijski ju je podržavala Državna uprava iz Zagreba. Interes za glazbenim obrazovanjem stalno je rastao pa je 1922. godine Glazbenu školu polazilo čak 49 učenika.

Oni su nakon svršetka svake školske godine priređivali javne glazbene produkcije i koncerte za građane, a poslije završetka glazbenog školovanja većina učenika nastavljala je muzicirati u Gradskoj glazbi, tamburaškom sastavu ili Hrvatskom pjevačkom društvu „Rodoljub”. Za vrijeme Jana Vlašimskog škola nosi naziv Guslačka škola. Godine 1945. preimenovana je u Gradsku muzičku školu, a od 1973. godine nosi ime Josipa Štolcera Slavenskog. Odlukom općinskog vijeća od 21. srpnja 1992. godine škola dobiva ime po prvom voditelju i učitelju Janu Vlašimskom.

U samom početku škola je imala jednu učionicu smještenu u prizemlju Dvorca Pejačević. Kako je rastao broj učenika tako je škola bila prisiljena raditi na više lokacija; matična škola bila je u staroj dotrajaloj zgradi u Ulici maršala Tita, dvije učionice bile su u današnjem Domu oružanih snaga Republike Hrvatske, jedna učionica nalazila se u zgradi stare ljekarnice pokraj crkve sv. Roka, u Obrtnoj zadruzi i u uredu Čazmatransa. Djelatnici su godinama vapili za novim, boljim i funkcionalnijim prostorom. Godine 1989. našlo se privremeno rješenje i škola je smještena na kat Dvorca Pejačević, a 1992. škola na uporabu dobiva bivšu vojnu zgradu u Ulici Antuna Mihanovića u kojoj i danas djeluje. Danas je to zdanje zanimljive kreativne i šarene fasade, s kvalitetno uređenim unutrašnjim prostorima prilagođenima potrebama glazbenog obrazovanja djece i mladeži.

Kako nam opisuje ravnatelj škole Damir Mihaljević, osim u matičnoj zgradi te u Područnoj školi Pitomača i dislociranom odjelu u Suhopolju, školu polaze 352 učenika, a tome valja dodati i glazbenu radionicu u kojoj je oko 130 polaznika djece u dobi od četiri do osam godina, dok radionicu vode dvije bivše učenice, sada profesorice u Glazbenoj školi, koje svojim pristupom i metodama privlače i potiču mališane da se bave glazbom. 

‒ Imamo puhači orkestar, tamburaški, harmonikaški orkestar, dva zbora ‒ po jedan u osnovnoj i srednjoj školi, jazz-radionicu, glazbenu igraonicu, komorne sastave gitare, tamburaša. Škola je osnovana davne 1886. godine, imamo tradiciju dugu gotovo 140 godina i nastojimo iz dana u dan unaprjeđivati kvalitetu rada s učenicima kako u programima u teoretskom odjelu, tako i u svim odjelima ‒ odjelu puhača, tambure, harmonike, klavira i gitare. U puhače spadaju klarineti, saksofoni, flaute, čak i tube i rog, a od jeseni imamo i udaraljke. Imamo takozvane egzotične instrumente ‒ tubu i rog ‒ koji se inače jako teško upisuju i u velikim urbanim središtima, ali mi kao škola želimo osigurati instrumente koje im roditelji ne će kupovati i tako privlačimo učenike da se prihvate tube ili roga. Škola ima tri velika orkestra i dva zbora pa učenici nastupaju i predstavljaju se na području grada i županije kad god to mogu, u svakoj prigodi. Želimo biti vidljivi, želimo da naši sugrađani vide čime se bavimo i što radimo. I može se reći, kad je riječ o kulturi, da u gradu sve ide preko nas i uvijek grad predstavljamo gdje god da otputujemo ‒ kaže ravnatelj Mihaljević te nastavlja:

‒ Općeobrazovne predmete naši učenici slušaju u gimnaziji, ali u punom opsegu jer mi takav način obrazovanja gledamo kao priliku za one učenike koji su izrazito umjetnički nadareni i koji namjeravaju i studirati glazbu. Inače je za umjetničke programe smanjena satnica općeobrazovnih predmeta, ali mi im omogućavamo da slušaju gimnazijske razine tih predmeta pa nakon završene srednje škole mogu nastaviti na nekoj umjetničkoj akademiji, a isto tako i na bilo kojem studijskom programu u bilo kojem području jer su u općem obrazovanju stekli širok temelj za nastavak školovanja.

Uz glazbu ti učenici razvijaju psihofizičke i motoričke sposobnosti i drukčije shvaćaju školu. To su uglavnom odlikaši, oni imaju razvijene radne navike, osjećaj odgovornosti, naviku učenja, jer u glazbenoj školi moraju puno raditi i vježbati, nema kampanjskog učenja i odlaganja školskih obveza. U umjetničkom obrazovanju loš učenik ne može biti dobar, a pogotovo ne vrhunski glazbenik. Među našim maturantima nema onih koji su ostvarili ocjenu manju od vrlo dobar na maturi, a lanjski maturanti prošle su godine svi upisali umjetničku akademiju ne samo u Hrvatskoj nego i u Beču, Grazu. Škola je dosta prepoznatljiva upravo po našim uspješnim učenicima. O tome svjedoči i podatak o 180 prvih nagrada na različitim natjecanjima. Ove godine imali smo četiri državne nagrade. 

Nastupi na festivalima ‒ najbolja priprema za maturu

A kako i što rade u školi govore nam sami profesori. Profesor gitare Mario Petrinjak kaže: 

‒ Već u osnovnoj školi učeći kod svojeg tadašnjeg učitelja gitare, a današnjeg kolege, Davorina Muheka, odlučio sam da želim biti glazbeni pedagog. Činilo mi se to kao nevjerojatno zabavan i konstruktivan posao, posao koji ispunjava i kreativne i edukativne ambicije. Bio sam u pravu. Najljepša je stvar kada u učeniku prepoznate potencijal te otkrijete na koji ga način možete potaknuti na kreativno razmišljanje i izvući ideje koje nije ni znao da ima. Mnogo me je toga naučio i Ante Čagalj, jedan od najboljih glazbenih pedagoga s kojima sam imao priliku raditi. Od njega sam pokupio mnogo 'fora', a jedna od meni najzanimljivijih ideja bio je festival Dani gitare. Profesor Čagalj razvio je koncept da se na kraju školske godine učenici, umjesto na ispitu, u maloj učionici, pred malom komisijom, pokažu na festivalu, koncertu, u lijepom ambijentu, pred brojnom publikom, gdje već od malih nogu sviraju kompletne programe, cjelovečernje koncerte. Tako ih se mnogo bolje priprema za ono što ih čeka u nastavku školovanja. Jer tada je za njih i maturalni koncert, upis na akademiju, pa čak i diplomski koncert, samo još jedan koncert u nizu. 

Prije dvije godine tako sam i ja po uzoru na festival profesora Čaglja, započeo festival Dani gitare u Virovitici. Interes učenika i publike bio je velik, a primijetio sam znatan pomak u pristupu i nastupu svojih srednjoškolaca. Na početku godine postavljamo jasan cilj: odsvirati cijeli veliki program na koncertu na kraju godine, u ambijentu Dvorca Pejačević. To postaje nevjerojatna inspiracija, tisuću puta bolja i ispravnija od natjecanja i ocjena. Ugošćujemo i bivše učenike, a u sklopu festivala, organiziramo i masterklase koje vode sjajni profesori i umjetnici ‒ opisuje Mario Petrinjak.

Jelena Škvorc, nastavnica trombona, nakon diplome na Akademiji za glasbo u Ljubljani, najprije je počela raditi u Glazbenoj školi Milka Kelemena u Slatini, a godinu dana kasnije zaposlila sam se i u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky. 

‒ Puca z Međimurja odjednom je postala Slavonka. Predajem trombon, instrument koji baš i nije popularan među učenicima i njihovim roditeljima, iako ima sve više onih koji žele naučiti svirati ovaj plemeniti, ali moćan instrument. U procesu učenja instrumenta uvijek se trudim naglasiti kreativnost u samoj nastavi, potičući samoizražavanje te gradeći učenicima samopouzdanje, a ne samo prenositi teoriju i tehničke vještine. A upravo kroz zajedničke nastupe i dijeljenje pozornice s učenicima možemo prepoznati svu radost koji posao učitelja donosi. Ako ste u svom radu požrtvovni i motivirajući, zasigurno će se pronaći učenici koji će međusobni timski rad okruniti i pokojim natjecanjem te lijepim rezultatima ‒ s radošću govori Jelena Škvorc. 

Prilagodba modernim vremenima

Profesor klarineta Lovre Lučić smatra da je tijekom petogodišnjeg rada u glazbenoj pedagogiji „pohvatao konce”: 

‒ Rad s učenicima zahtijeva iznimnu pažnju, disciplinu, odgovornost, toplinu. Uz to se traži razvijena samokritičnost prema radu samog profesora te učenika, s pohvalom djeteta njemu kao nagradu za trud i rad. Treba raditi na samoj organizacije nastave, tehničke spremnosti u sviranju, na uvođenju novih notnih materijala, temeljite izrade skladbi i tehnički težih elemenata. Moramo također uvoditi nove načine učenja, prilagoditi nastavu modernijim vremenima, kad je sve dostupno na internetu te se potreba za nastavnicima dovodi u pitanje. Radom u glazbenoj školi uvidio sam da djeca imaju izniman talent, visoku razinu poštovanja prema autoritetima te želju za znanjem i napredovanjem. Također sam osjetio dobrodošlicu svih mještana, školskoga kolektiva te roditelja bivših i sadašnjih učenika. Na kraju svega, osmijeh sretnog djeteta naša je najveća nagrada. To nam daje energiju za daljnji rad, put u nove avanture s nadom u što veći interes za glazbu te za instrument koji sam i ja odabrao. 

Profesorica klavira Mirjana Dizdarević Bjelajac ističe kako Klavirski odjel ima 70-ak učenika u rasponu od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje glazbene škole te da s njima predano radi šest nastavnika. 

‒ Svake godine motiviramo učenike projektima i dodatnim aktivnostima poput klavirskih dua i trija, natjecanja u najbržem sviranju ljestvica Po lojtrici gor' i dol', a najponosniji smo na naš višegodišnji projekt Virovitička klavirijada, koji okuplja natjecatelje glazbenih škola Slavonije i Podravine. Naši učenici redovito nastupaju na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu na kojima ostvaruju zapažene rezultate, a rado sudjeluju i na seminarima i ljetnim klavirskim školama. Najveća je potvrda dobrog rada što se pri upisu u 1. razred osnovne škole uvijek traži mjesto više ‒ ponosno ističe Mirjana Dizdarević Bjelajac.

‒ Harmonika je instrument koji često ima prizvuk narodnoga, što i nije loše jer se svi vole opustiti uz dobru pjesmu, ali je i klasični, a nadasve moderan instrument. Učenici koji se opredijele za harmoniku redovito i završavaju glazbenu školu te nastavljaju svirati u orkestru jer uživaju u druženju uz glazbu. Osim individualne nastave postoji nastava komorne glazbe i orkestra u koji učenici vole biti uključeni jer orkestar svira na koncertima, sudjeluje u projektima i putovanjima u razne gradove naše države. 

Posebno je važan projekt suradnje triju i više škola ViViPo (Virovitica, Vinkovci, Poreč) u sklopu kojega se učenici iz tih gradova okupljaju i u radionici vježbaju nekoliko dana te kao pravi profesionalci sviraju na koncertima. Uz klasični program važno je izabrati neke poznate rock, blues, pop-skladbe uz soliste kako bismo dobili na većoj motivaciji učenika. To je živi primjer da publika uz njihovo sviranje zapjeva i zapleše, a ove je godine repertoar bio posvećen Dinu Dvorniku, Massimu Saviću, Oliveru Dragojeviću, Akiju Rahimovskom, Arsenu Dediću, Rajku Dujmiću i Zdenku Runjiću koji su kao skladatelji i solisti ostavili trag u svojim glazbenim djelima ‒ ističe profesorica harmonike Beatrica Sušak te napominje kako je škola još 2007. u Virovitici organizirala 1. smotru harmonikaša Osnovnih glazbenih škola gdje su nastupila 44 učenika iz 18 glazbenih škola. Ta se tradicija nastavlja i danas gdje učenici solisti mogu slobodno odsvirati svoj program bez opterećenja i straha od vrjednovanja i poretka, što se redovito događa na natjecanjima.

Mnogo kvalitetnih ideja i projekata

Ravnatelj Mihaljević ističe kako u školi, uza sve ono redovno što svaka glazbena škola radi, stalno inoviraju odgojno-obrazovni proces. 

‒ Primjerice, radimo projekte pa već imamo tonski studio, a uskoro možemo u njega ubaciti i produkciju. Tonski smo studio nabavili u sklopu projekta rada s djecom sa socijalnim potrebama. Djeca su tako dobila priliku ići u glazbenu školu, učiti neki instrument koji zbog svog socioekonomskog statusa nikako ne bi mogli. 

Također radimo na projektu ViViPo u kojemu smo spojili tri glazbene škole ‒ u Virovitici, Vinkovcima i Poreču ‒ u sklopu kojega želimo stvoriti veliki orkestar i najširoj javnosti pokazati da glazbene škole rade i nešto drugo osim klasike. Jer, razmišljamo na način da nam samo 50 učenika ide na natjecanja, a važno nam je i onih 300 preostalih pa njih želimo aktivirati i angažirati. Osim toga, puno njih na državnoj razini završi srednju glazbenu školu, ali za njih koji se broje u stotinama nema toliko mjesta na našim umjetničkim akademijama. I što s njima? Želimo ih osvijestiti i potaknuti da imaju svoje bendove, velike orkestre, da rade kvalitetno i da žive od svoga rada odnosno sviranja.

Zato se i naša škola najviše predstavlja javnosti putem orkestara i komornih sastava, često nastupamo, radimo i državne i međunarodne projekte. Naš školski kurikulum prepun je događanja i nastupa i nemamo nikakvog problema s gradom koji nam je osnivač da nas podupre i podrži u našim nastojanjima da učenicima pružimo najviše što možemo. U sklopu grada i županije postoji dobra volja i tu su već napravljeni veliki koraci da se osigura izgradnja nove školske zgrade za našu školu što će nam omogućiti cjelodnevni rad, a mi želimo djeci ponuditi umjetničku školu i to ne samo glazbenu nego i s plesnim programima, likovnim odjelom, modnim dizajnom, dramskom pedagogijom.

Nastupamo i predstavljamo svoju školu u najboljem svjetlu i jako smo ponosni na to što nas mnogi prepoznaju i što nas svako malo neka udruga ili organizator nekoga velikog stručnog skupa pozove da nastupimo i uveličamo njihovo događanje. Želja mi je da što više djece privučemo i aktiviramo. Prošli smo i razdoblje pandemije koronavirusa kad su svi bili u panici i malo toga se održavalo uživo. U tom razdoblju ukinuli smo i participacije za učenike jer se sve održavalo online pa i nije bilo posebnih troškova. Naš se nijedan učenik nije ispisao iz škole, a iz mnogih su se škola učenici ispisivali upravo zbog tih materijalnih stvari. Volimo to zajedništvo, dobru atmosferu u zbornici, druženja, putovanja, nastupe. Naše je temeljno načelo da želimo da nam u glazbenu školu dođu sretna djeca i da iz nje iziđu još sretnija ‒ zaključuje ravnatelj Damir Mihaljević.

Rock edition

Glazbenom manifestacijom „Simfonija u mom gradu ‒ rock edition”, Glazbena je škola na najbolji način zaokružila proslavu 137. godina postojanja i rada. Učenici i djelatnici Glazbene škole Jan Vlašimsky s prijateljima Glazbenom školom Vatroslav Lisinski iz Bjelovara, Pjevačkim društvom „Rodoljub” iz Virovitice majstorski su odradili dvosatni rock-koncert i na najbolji mogući način publici pokazali što znaju. Pritom su dokazali da rock'n'roll ne poznaje granice te da je od pedesetih, kada je nastao, do dana današnjeg respektabilni glazbeni oblik koji se može podjednako dobro izvoditi na standardnim električnim instrumentima, kao i na puhačkim i gudačkim glazbalima te udaraljkama unutar simfonijskog orkestra.

Dirigenti Tomislav Vrabac iz Virovitice i Ivan Oškera iz Bjelovara te vokalni solisti Sven Presečan, Martina Đurđević, Antea Lukač i Anastazija Čičković, s Rodoljubašima i orkestrom odlično su interpretirali rock-standarde grupa Led Zeppelin, U2, Toto, Queen, Tine Turner, Stinga, Robbieja Williamsa, dok su polaznici Glazbene igraonice nadahnuto otpjevali poznatu pjesmu grupe Pink Floyd „Another brick in the wall” koja je nastala u doba njihovih djedova i baka. Vrhunac manifestacije zasigurno je bila odlična i nadahnuta izvedba jedne od najcjenjenijih rock-pjesama svih vremena „Bohemian rhapsody” britanske grupe Queen.