Pravopisna mozaičnost

Morfonološki pravopis bolje je rješenje od fonološkoga. Većina slavenskih jezika ima morfonološki pravopis, osim srpskoga, djelomice bjeloruskoga i naravno hrvatskoga. Hrvatski pravopis nastavlja tradiciju fonoloških pravopisa koji imaju djelomice morfonološka počela U zadnje vrijeme sve češće možemo čuti da su Institutova pravopisna pravila „zaživjela u javnom prostoru”. Nema objašnjenja na čemu je ta tvrdnja utemeljena. Bilo koji hrvatski pravopis polazi od pravopisnih pravila koja su utemeljena na normama hrvatskoga standardnoga književnoga jezika. Po kojim su to kriterijima baš institutska pravopisna pravila zaživjela u javnom prostoru i koja? Zar su prije ljudi pisali na neki drugi način ili su bili nepismeni ili pak postoje neka posebna normativna pravila koja prije nisu rabili pa su ih baš nakon novoga pravopisa počeli rabiti u javnosti. Suvremena pisana praksa pokazuje da većina ljudi sada, kao i ranije, pišu samo podaci, zadaci ili suci... Ljudi kao i prije pišu i rastavljeno i sastavljeno ne ću ili neću, kao i Katolička crkva i Katolička Crkva, pogrješka i pogreška. Je li to dobro ili loše, pravilno ili nepravilno, tradicijski ili netradicijski to je pak druga stvar, ali upravo tako mnogi rabe te dvostrukosti. Hrvatski pravopis, kao i srpski, nastoji izgovor podvrgnuti pisanomu ostvaraju pa su pravopisci neka nakaradna rješenja prenijeli u pravopis. Uzgred budi rečeno da je npr. imenica zadatak tvorena od glagola zadati pa je fonem t trebao ostati u strukturi grafijskoga ostvaraja riječi, a u izgovoru i ne mora biti. Naime, Česi t ispred c izgovaraju, npr. gen. jd. otce, a Hrvati većinom ne izgovaraju, iako bi mogli. Moglo bi se u hrvatskom pisati otca (isto i u rus. – отца) i to je predložilo ukinuto Vijeće za normu, a izgovarati oca. Morfonološki pravopis bolje je rješenje od fonološkoga. Većina slavenskih jezika ima morfonološki pravopis, osim srpskoga, djelomice bjeloruskoga i naravno hrvatskoga. Hrvatski pravopis nastavlja tradiciju fonoloških pravopisa koji imaju djelomice morfonološka počela. Pravila pisanja prema vlastitom ukusu Preporuke iz toga pravopisa nikoga ne obvezuju da piše prema institutskim rješenjima, čak ni u školama, jer norma „dopušta” i jedne i druge inačice. Ljudi koji već imaju ustaljene pravopisne navike često se vrlo konzervativno odnose prema „novim” pravopisnim pravilima i nisu voljni bilo što mijenjati u svojem načinu pisanja. I sada se, primjerice, Jezik, Glas Koncila (uz pojedine iznimke), Hrvatski tjednik, Školske novine, Školska knjiga (osim osnovnoškolskih i srednjoškolskih priručnika), pa uglavnom i hrvatska Wikipedia ravnaju prema Babić-Finka-Moguševu Hrvatskomu pravopisu i zaključcima ukinutoga Vijeća za normu. Hrvatska revija, Kolo, Vijenac i druga izdanja Matice hrvatske prednost daju Matičinu pravopisu. Institutove Rasprave i Hrvatski jezik rabe Institutov pravopis (preporučenu inačicu), a Hrvatski jezični portal Anić-Silićev pravopis, dok mnoga druga glasila usvajaju lektorsku i uredničku