Kako pričati priče

Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Čovječanstvo se može promatrati kao kolektivno pripovjedno biće – istovremeno pripovjedno i slušajuće Čovjek je jedino biće na Zemlji koje priča priče, čiji život postoji u pričama. Termin homo narrans prvi je upotrijebio njemački etnolog Kurt Ranke 1967. godine, a nakon toga ga je u češću uporabu uveo američki komunikolog Walter R. Fischer kojemu se često pripisuje autorstvo termina. Upravo čovjek kao pripovjedno biće bez priča biva odvojen od predaka, od njihove mudrosti. Kad zaboravimo istine koje su našim predcima davale hrabrost i snagu, izgubili smo svoje korijene, izgubili smo sebe. Naš osjećaj identiteta i unutrašnje sigurnosti građen je na vezi s našim roditeljima, djedovima i bakama odnosno čuvarima koji su nam priče prenijeli. Što i zašto pripovijedamo Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Ispričane priče svojom se linearnošću suprotstavljaju umreženoj istovremenosti. Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Čovječanstvo se može promatrati kao kolektivno pripovjedno biće – istovremeno pripovjedno i slušajuće. Upoznavanje usmene tradicije te tradicionalnih i suvremenih pripovjedača priča, hrvatskih i stranih, može nam pružiti uvid u bogatstvo načina pripovijedanja i prenošenja priča. Traženje odgovora na pitanje kako nam pričanje tradicionalnih priča pomaže u našem (suvremenom) životu također je dobar put prema kvalitetnom pripovijedanju. Načini pronalaženja priča i literature u kojoj priče za pripovijedanje možemo pronaći bitno je za svakoga tko se u pripovijedanju želi okušati. Jedno od čestih pitanja koje početnici postavljaju je: Moram li priču naučiti napamet? Odgovor je: Ne. Ali kako onda? – slijedi pitanje. Stoga smo se na 7. Danu bajki i priča koji je 3. lipnja održan u OŠ Đure Prejca u Desiniću i u Dvoru Veliki Tabor osvrnuli na to što sve mora sadržavati priprema za pripovijedanje kako bi ono bilo uspješno. Pozornost smo usmjerili na pronalaženje odgovora na pitanje što i zašto pripovijedamo, na načine, metode i tehnike pripovijedanja te odabira individualnog načina pripovijedanja i stvaranja vlastitoga repertoara. Naziv ovogodišnjeg izdanja Dana bajki i priča bio je Pripovjedno tkanje, a tema Tehnike pripovijedanja. Organizatori 7. Dana bajki i priča bili su Hrvatsko knjižničarsko društvo i knjižničarsko društvo Krapinsko-zagorske županije, a suorganizatori Dvor Veliki Tabor i OŠ Đure Prejca, Desinić. Cijelo događanje poduprlo je Ministarstvo kulture i medija RH i Krapinsko-zagorska županija. Manifestaciju su popratile i pomogle izdavačke kuće Katarina Zrinski d.o.o. i Školska knjiga. Dvorac kao predavaonica, radionica i pričaonica Bajkovito događanje počelo je ujutro u OŠ Đure Prejca u Desiniću gdje su tri pripovjedačice: