Život posvećen prosvjeti, učiteljstvu, znanosti i hrvatskom školstvu

Pedagogija i školstvo u Hrvatskoj ostali su bez jedne od vodećih osoba koja je više od 50 godina znanstvenim i praktičnim radom pridonosila njihovu unaprjeđivanju. U 92. godini života, 21. listopada, preminuo je prof. dr. sc. Hrvoje Vrgoč. Predano je radio kao učitelj, nastavnik, pedagog, ravnatelj škole, referent za obrazovanje, tajnik Republičke zajednice za financiranje obrazovanja, prosvjetni savjetnik, koordinator i direktor Republičkog zavoda za školstvo, istraživač, znanstveni savjetnik i redoviti sveučilišni nastavnik. Rad u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru punih 25 godina obilježio je njegov život, kao što je obilježio i povijest te najstarije učiteljske udruge u Hrvatskoj, čijim će simbolom biti i u idućim desetljećima. Umirovljen je 1992. godine, ali ostao je aktivan, prvo kao predsjednik Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i potom predsjednik Prosvjetnog vijeća Ministarstva prosvjete i športa (2000. – 2003.).

Rođen je 22. lipnja 1932. godine u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi), gdje je završio osnovnu školu, pohađao Državnu realnu gimnaziju, pa Požešku gimnaziju, da bi završio Nižu gimnaziju u Donjem Miholjcu 1946. godine. Diplomirao je 1951. godine na Učiteljskoj školi u Osijeku, a zatim 1962. na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu i stekao zvanje nastavnik povijesti i zemljopisa da bi 1965. godine završio studij uz rad na Fakultetu industrijske pedagogije u Rijeci. Godine 1976. godine postao je magistar financijskih znanosti, a 1981. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju iz područja ekonomije i tako ušao među malobrojne stručnjake u Hrvatskoj koji su se bavili ekonomikom obrazovanja. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci izabran je 1992. godine u znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor u znanstvenom području Pedagogija.

Učiteljska radna mjesta dobivao je prema dekretu, najprije u požeškom kraju, u razrednoj nastavi u Kamenskoj i Striježevici (1951. ‒ 1953.), potom u osmogodišnjim školama u Cerovcu 1953. i Kuzmincu 1956. u predmetnoj nastavi te Požegi 1959. gdje je predavao povijest i zemljopis.

Od 1960. do 1966. godine bio je referent za prosvjetu i kulturu grada Požege te organizirao brojne kulturno-prosvjetne i sportske aktivnosti. Potom odlazi u Ivanić-Grad gdje se zaposlio u poduzeću Građevinar na mjestu referenta za obrazovanje. Vodio je Školu za KV montere poduzeća, a 1968. se zaposlio u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu Zagreba kao prosvjetni savjetnik za općine Ivanić-Grad, Zelina, Dugo Selo, Vrbovec i Sesvete (1968. – 1971.). Postao je prvi tajnik Republičke zajednice za financiranje osnovnog obrazovanja, a kad je 1977. godine osnovan jedinstveni Republički zavod za prosvjetu i kulturu, postao je prosvjetni savjetnik za društveno-ekonomske odnose u odgoju i obrazovanju. 

Iduće godine vezale su ga za rad prosvjetno-pedagoške službe; bio je tajnik Zajednice prosvjetno-pedagoške službe te je 1989. imenovan za vršitelja dužnosti direktora Zavoda za unapređivanje odgoja i obrazovanja, a od 11. prosinca 1990. do 15. srpnja 1992. godine prvi je direktor Zavoda za školstvo samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Sve radne sposobnosti posebno je pokazao kad se je tijekom Domovinskog rata Zavod brinuo o prijamu i smještaju djece i učenika prognanika, izradi odgovarajućih planova i programa, uputa, prijedloga za nastavni rad u ratnim uvjetima i o odlasku prognane djece u Austriju i Mađarsku te o njihovu školovanju. 

U svim je radnim sredinama bio društveno angažiran. U požeškom je kraju, osnovao kulturno-umjetničko društvo Seljačka sloga; jedan je od osnivača i prvih tajnika Matice hrvatske u Požegi te stalni suradnik Požeškog lista i Glasa Slavonije u Osijeku. U Ivanić-Gradu predsjednik je Odbora općinske zajednice obrazovanja, član Odbora za informiranje Osnovne privredne komore Sisak. 

Sudjelovao je u više znanstveno-istraživačkih projekta, a istaknuo se i kao nastavnik na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz kolegija Planiranje i ekonomika obrazovanja. Angažiran je i na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Rijeci od 1988. do 1995. godine gdje je predavao nekoliko kolegija: Planiranje i ekonomika obrazovanja, Ispitivanje obrazovnih potreba i planiranje obrazovanja, Ekonomski aspekti obrazovanja, Ekonomika i organizacija školskog sustava. Postao je priznati znanstvenik s važnim doprinosom razvoju nove znanstvene i nastavne discipline – ekonomike obrazovanja. 

Bio je plodan pedagoški pisac. U svojim radovima piše o teoriji i praksi ekonomike i financiranja obrazovanja, o školskom sustavu i njegovoj preobrazbi, školstvu u svijetu, djelovanju pedagoga u školama, građanskom odgoju, ljudskim pravima i obrazovanju za demokraciju. Inovativnost i neiscrpna radna energija omogućili su mu da objavljuje u mnogim listovima i časopisima (Školske novine, Pedagoški rad/Napredak, Financijska praksa, Život i škola, Propisi i praksa i dr.). Član je i tajnik uredništva Pedagoškog rada i Napretka, te član redakcijskog kolegija u časopisima Roditelji i škola, Obrazovanje i rad, Ekonomika obrazovanja. Uredio je brojna izdanja Zavoda za prosvjetno-pedagošku službu Republike Hrvatske, 48 znanstveno-stručnih knjiga, od čega 38 knjiga Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora. Objavio je više od 300 bibliografskih jedinica do 2002. godine: 8 samostalnih knjiga, 47 članaka u knjigama, zbornicima i časopisima i više od 200 članka u Pedagoškom radu/Napretku te je zabilježen kao autor koji je objavio najviše članaka u tom časopisu.

I nakon odlaska u mirovinu potvrđuje se kao učitelj, pedagog, entuzijast, izvrstan organizator i uporan stručnjak predan jednoj od svojih ljubavi ‒ radu u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru. Udruga smještena u Hrvatskom učiteljskom domu bila je njegova drugi dom, a uzdigao ju je do stručnoznanstvene udruge koja je cijenjena u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Punih je 25 godina bio inicijator i glavni nositelj ukupnog rada u HPKZ-u. Obnašao je brojne funkcije, bio član Upravnog odbora, tajnik, predsjednik 17 godina (1986. – 2002.), tajnik uredništva časopisa Pedagoški rad i član uredništva i urednik časopisa Napredak (1991. – 2002.).

HPKZ je pod njegovim vodstvom nastavio tradiciju prethodnih generacija te inicirao različite oblike organiziranja prosvjetnih djelatnika izvan Zagreba; počelo se raditi u sekcijama, odjelima, povjerenstvima, podružnicama i društvima. Od 1991. godine ogranci HPKZ-a, uglavnom u središtima županija, postali su važni nositelji stručnog usavršavanja i pokretači promjena u školstvu. 

S Dragutinom Pazmanom i Valentinom Puževskim zaslužan je što je HPKZ 1975. godine osnovao Školu pedagoga, jedan od oblika stručnog usavršavanja diplomiranih pedagoga. Sudjelovao je na 26 škola pedagoga, bio je autor izlaganja na 17 škola te organizator i voditelj 24 škole. Škola pedagoga postala je prepoznatljivo i nezaobilazno godišnje okupljanje prosvjetnih djelatnika, jedan od inovativnih oblika poticanja na unaprjeđivanju rada i kvalitete u hrvatskom školstvu. 

Obnašao je odgovorne funkcije pri organiziranju Prvoga kongresa pedagoga Hrvatske (Varaždin, 1980.), Drugoga kongresa pedagoga (Dubrovnik, 1988.) i Sabora pedagoga (Opatija, 1996.). Isto tako, član je Odbora Republičke Nagrade Ivan Filipović, nagrade koju je 1964. godine utemeljio HPKZ pod nazivom Fond Ivan Filipović za nagrađivanje istaknutih pedagoških i prosvjetnih djelatnika Hrvatske. 

Osobno sam svjedočio o opredijeljenosti prof. Vrgoča za promjene i unaprjeđivanje hrvatskog školstva na europskim pozitivnim iskustvima u svojstvu predsjednika Prosvjetnog vijeća Ministarstva prosvjete i sporta (2000. – 2003.). Uvijek s jasnim stavovima sudjelovao je pri izradi dokumenata za promjene sustava kao i javnim raspravama, pisanju izvješća i analizi prispjelih primjedbi na dokumente iz javne rasprave.

Za svoj učiteljski, društveni i znanstveni rad prof. Vrgoč primio je brojna priznanja među kojima su Srebrna plaketa Jan Amos Komensky, 1973. godišnja te 1990. godine Nagrada Ivan Filipović za životno djelo.

Hrvoje Vrgoč pokopan je na Mirogoju 26. listopada. U ime Hrvatskog pedagoško-književnog zbora oproštajne riječi uputio je Ante Bežen, koji je istaknuo njegove iznimne zasluge za uspješan rad udruge, na čijem je čelu bio 22 godine. Mudrim vođenjem proveo je bezbolan prijelaz udruge iz socijalističkog u demokratski društveni poredak, vrativši joj naziv „Hrvatski”, a najstarijem prosvjetnom časopisu prvotno ime „Napredak”. 

O Hrvoju Vrgoču kao stručnjaku, organizatoru, suradniku i kolegi govorio umirovljeni prosvjetni savjetnik Stjepan Staničić te istaknuo njegove radne i ljudske vrline, predanost unaprjeđivanju školskog sustava u bitnim područjima kao što su financiranje, organizacijske transformacije, unutarnji ustroj škola i projekcija cjelovite reforme školstva te usavršavanju prosvjetnih djelatnika i borbi za njihov bolji položaj u društvu. Nadasve ga je krasila visoka radna energija i upornost u ostvarivanju ciljeva. Dirljivim riječima od pokojnika se oprostila i njegova kći Dubravka Vrgoč evocirajući uspomene iz života s njim i majkom Danicom. 

Smrću Hrvoja Vrgoča hrvatsko je školstvo ostalo bez uglednog učitelja, znanstvenika, pokretača i nositelja ukupnog života i rada u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru, čovjeka neiscrpne stvaralačke energije, akcije i inicijative, posebnog stila rada, a ponajprije – velikog Čovjeka. Uza sve to – ja sam ostao bez učitelja i prijatelja.